Budimpešta: Odlična ideja za viked izlet
Zadnje veliko putovanje kojim smo kuma i ja koračale bijaše New York, od tada do danas prošle su četiri godine. Malo sam zastala kod ove četiri godine, a pogled mi odlutao kroz prozor, da, doslovno kroz prozor. Jedan od onih pogleda kada gledaš, a nemaš pojma kamo gledaš jer je svjetiljka okrenuta na unutra, a mozak i tijelo slažu informacije. Zastala sam i kod prve rečenice jer hoću li napisati „ja“ na prvom ili drugom mjestu jer nepristojno je sebe staviti na prvo mjesto. Prije četiri godine krenula sam putem osobnog razvoja, što me odvelo u vode edukacije tjelesne psihoterapije i čujem urlanje uvjerenja „nepristojno je prvo napisati ja, nepristojno je sebe staviti na prvo mjesto“. Hej, a koga ću staviti ako neću sebe? Jer ako ja nisam dobro, ako ja nisam sebi na prvom mjestu kako ću biti tu za dijete, muža, prijatelje, roditelje, kolege, ma za bilo koga, za tetu u dućanu koja ima loš dan. E, moja izgubljeno generacijo milenijalaca, zatrpana i pretrpana tuđom prošlošću i tuđim traumama koje nosimo kao svoje čedo i najbrižnije i najnježnije skrbimo o njima.
Ovaj put krenule smo na tri i pol sata vožnje od Zagreba do Mađarske točnije Budimpešte. Na gužve sam se već naviknula, ali na cijenu 12 eura od Trešnjevke do hotela Antunović, e, na to nisam. Ne znam gdje je nestao Zagreb, moje malo sigurno utočište kojem sam se toliko radovala svakim povratkom s putovanja. Moje sigurno utočište postalo je građevinsko zemljište ukrašeno žutim i plavim kutijama na dva kotača i kolonama automobila kao da sam na zapadnoeuropskim i američkim dionicama. Uglavnom, 12 eura za uber s čekanjem 30 minuta jer gužva je u pola osam ujutro.
Umjesto u planiranih 7 i očekivanih pola 8, krenule smo u 8. Dok se vozimo, sjetila sam se kako sam predložila kolegama doček Nove u Budimpešti ili Sarajevu. Rekli su mi – A ne, ma to je daleko, previše vožnje. Ne čujem prvi put takve komentare, ranije nisam shvaćala kako i zašto nemaš takve interese, danas pokušavam razumjeti, istražujem, upoznajem. A možda nemam što razumjeti, možda su neki ljudi jednostavni ljudi s jednostavnom svrhom i smislom bez osobnih razvoja, otkopavanja amfora i mijenjanja smjera zvijezda…
Ne znam zašto, ali uvijek je sitna dramica oko mađarske vinjete, vjerojatno jer 30km do „granice“ nema pumpe. Nakon „granice“ skrenule smo u prvo mjesto u potragu za benzinskom, mi i još jedan auto ZG tablica, – Ovaj misli da zna što radimo… – kaže mi kuma kroz smijeh. Malo ravno pa na kružnom toku desno pa opet ravno i našle smo pumpu. Ne znam koliko, manje od 30, a više od 20 km nakon granice je pumpa na autoputu i možete tamo kupiti vinjetu, ali znaš kako je, nevjerni smo i što ako se Mađari zainate pa nam napišu kaznu.
Ako si ljubitelj manje razvikanih i skrivenih atrakcija, nemoj propustiti vodič po skrivenim mjestima Budimpešte
Wim Hof i naljepši Advent u Europi
Nije mi ovo prvi put u Budimpešti, puno letova je iza mene iz ovog grada, ali kao da ga do sada nisam vidjela. Nisam si dala vremena vidjeti i uživati. Prostrujala bi, malo Dunav, malo Parlament, malo svjetla i pravac aerodrom. Ovog puta uzele smo apartman van centra i ne, nema egzotičnog razloga. Nikakvo otkrivanje kulturološke okoline i želim doživjeti kako ljudi žive, bilo je jeftinije i kraj. Apartman gleda u zgradu policije, reklo bi se teško da možeš biti sigurniji od toga, ali sigurnost u današnjem svijetu postaje relativan pojam. Uredan stan s dvije sobe, pristupačna cijena i ugodan domaćin, za svaku preporuku, osim naplate parking mjesta, 10 eura po danu.
Popile smo čaj. Ja sam udahnula svježu dozu nikotina i pritom gledala što policajci rade u uredima. Jedan je donio krafne, nije, ali bilo bi fora za priču da je. Sve to je trajalo ravno dvadeset minuta jer sam pet puta ponovila – Gladna sam, baš jesam… Ponekad se pitam bi li svijet bio drugačiji kada bi prepoznali svoje potrebe, posebno one kada želimo da se netko drugi pobrine za nas jer smo opet dijete. Da, svijet je prepun dječjih nezadovoljenih potreba presvučenih u odrasle ljude. Ne znam je li sreća ili nesreća kada imaš prijatelja u istim vodama, s početka priče, pa preko noći vaš odnos doživi preobrazbu. U trenu dok sam treći put ponavljala koliko sam gladna, obje smo prasnule u smijeh. – No, dijete je gladno. govorim kumi – Sad će mama riješiti…, ona odgovara kroz smijeh. Osim što psihoterapija i osobni razvoj ruše obrane, lažnu snagu poravnaju s ekvatorom, šire kapacitete, zarone i izrone s obrascima funkcioniranja, više od svega mijenjaju odnose, uči te graditi stabilne i zdrave odnose.
Nakon kave i toplog zalogaja u kvartu, uputile smo se, pješke, naći s prijateljicom. Moja kuma je pregledala google maps i časkom smo tamo, samo pola sata. Hmh, nije bilo iza ugla i nije bilo ni pola sata, ali dobro dođe svjež zrak malko pomiješan sa smogom. Pričam o onoj zdravoj zimskoj hladnoći od koje se obrazi i nos rumene. Od radijatora, grijalica i vrelih stanova u kojima hodamo u kratkim rukavima zaboravili smo koliko je hladnoća potrebna našim tijelima i živčanom sustavu. Ne pričam o Wim Hofu, nego o zdravom izlaganju hladnoći i razvoju imunološkog sustava. Današnji meni bolesti je istovjetan izboru jela s menija u restoranu, a možda bi trebali stati, sumirati način života i presložiti živčani sustav, simpatikus i parasimpatikus.
Znaš što me najviše iznenadilo? Sličnost s jednim istočnim gradom, vjerojatno je tome pogodovalo sivo i namrgođeno vrijeme i crvene cigle. U trenu dok sam osluškivala zabačene ulice van centra i koliko me crvene cigle i široke avenije podsjećaju na Moskvu iza ugla se stvorila službenica obučena u tamno plavu uniformu s crnom krznenom šubarom na glavi. Je l’ netko čuo moje misli, netko me sluša, u svakom slučaju, svaka slučajnost je slučajna. Osim crvenih cigli, Budimpešta je prepuna open space prozirnih ureda. Na svakom koraku su zgrade omeđene staklom, a unutra su poslagani radni stolovi kao plišane igračke na policama dječjih prodavaonica. Uz razvijenu porno industriju, očito su i druga zanimanja u punom cvatu ako je suditi po količini staklenih građevina.
Prije posjeta Adventskom sajmu koji ponosno nosi titulu najljepšeg u Europi, iako nisam sigurna po čijim ili kojim kriterijima, večerale smo u restoranu s domaćom mađarskom kuhinjom. Možda sam tada prvi put zastala i okrenula se oko sebe, obzirom da je mađarski jezik jedini koji smo čule. Opet sam zastala jer ljudi se danas vrijeđaju na sve i došlo je do vaganja svake riječi jer uvrijediti ćeš ovoga, pazi na onoga. Neovisno o tome, iznenadilo me koliko pretilih ljudi je oko nas. Ovo nije problem Mađarske odnosno Budimpešte, nego svijeta. Možda jer gomilanje hrane privremeno zatrpava emocionalne rane i luči serotonin, „kratkoročni hormon sreće“? Ili su ljudi stoljećima bivali gladni pa danas kada je sve dostupno postali smo neumjereni?
U ovom jurećem vlaku zvanom “Orient Express-uspon i propast zapadnog društva” propustila sam stanicu kada je debljina postala OK i opravdanje za bježanje od sebe. Ruku na srce, prije dvadeset, trideset godina Kate Moss i široka paleta anoreksičnih manekenki dizale su se u nebesa. Žene su se počele buniti, podigle glas, pojavile su se “plus size” manekenke, slike Marilyn Monroe kao stasa “prave” žene, kao da postoje “prave” i “neprave” žene i malo pomalo došli smo do opravdanja pretilosti. Pretilost je ozbiljan pokazatelj psihološkog stanja i osobe kojoj je potreba pomoć, isto kao anoreksičarima i bulimičarima. I tako smo na kraju stvorili svijet usamljenih i obijesnih ljudi, neumjerenih u svemu, osim uživanja u životu…
Ne dam 7 eura za kuhano vino
Na kratkim izletima apartman je prostor u kojem se tuširamo i spavamo, a za sve ostalo tu su vanjski faktori, tako je bilo i u Budimpešti. Subotnje jutro započele smo kratkom i usporenom polusatnom šetnjom do Pozsonyi utca. Ja sam veliki obožavatelj ovakvih ulica pa je moje mišljenje subjektivno, ali fotogenična je, prepuna umjetnosti, u samom centru je, a kao da nije, mnoštvo barova koji zovu na šalicu kave i toplo pecivo. Vjerojatno je tom dojmu pogodovalo i božićno vrijeme, ali sigurna sam da je prekrasna u proljeće kada sve procvjeta ili u jesen kada tišina ovije grad i poziva na mekoću i ušuškavanje. Barovi su vikendom prepuni i nismo imale rezervaciju zato smo sjedile na terasi pod grijalicama u Sarki Fuszeres. Osim ugodnog ambijenta, finih mini obroka i još ukusnije kave, dočekati će vas i fine cijene. Na ovom mjestu dvije kave i dva oblina ili prosječna sendviča, ovisi o perspektivi, platiti ćete otprilike 20 eura. Priznajem, Budimpešta me zapanjila s cijenama koje su sočne, obilne i zaobljene. Na svaki račun i u šetnji gradom mozak je računao i preračunavao i bome fine su to cifre.
Kako izgledaju vaša putovanja, provodite li vrijeme u muzejima ili posjećujete ono što je must ili besciljno lutate? Mi smo, ovaj put, odlučile iskoristiti šetnju gradom za posjete hotelima. Ne znam hoću li ikada biti gost hotela u kojima je noćenje otprilike sedamsto eura, ali nitko me ne sprječava da posjetim lobi i doživim neki drugi svijet. Jedan od takvih hotela je Palace Gresham. Vratar u crnom fraku, sivom kaputu i crnom šeširu otvorio nam je vrata. Ponekad razmišljam kada smo stvorili kolone “vrijednih i nevrijednih” odnosno “pametnih i glupih” zanimanja. Je li “ispod časti” biti vratar? Znači li to da je vratar glupa, nemotivirana i beskorisna osoba? A što je s onima koji su gosti hotela? Jesu li i oni bezvrijedni, prazni i također beskorisni jer, eto, njihov tekući račun znatno je deblji od mojeg ili vašeg?
Zaista ne znam što izdvojiti da me najviše oduševilo, bor s milion sitnih lampica, visoki svodovi, dubina prostora, elegantni lusteri, decentan bar, neupadljiva i otmjena atmosfera ili osvjetljenje koje ostavlja prostor intimnosti i komfora. Malo smo hodale, malo snimale, a najviše upijale atmosferu. – Pogledaj uniforme. Lijepe su. – kaže mi kuma za djevojku koja radi u baru. Jesu li takvi konobari uspješniji od onih koji rade u kvartovskom kafiću? Možemo li konobare i barmene svrstati u kategoriju uspješnih ljudi? Ako se pita generaciju milenijalaca, takvi ljudi su poslovno neuspješni i pri dnu ljestvice u mjerenju kvalitete života. Za nas je rijetko što dobro i ljutimo se na mlađe generacije jer se zauzimaju za sebe, viču, traže, ne šute i ne saginju glave. Pa mlatimo o ovakvom i onakvom odgoju, strukturi i disciplini, treba se i mora se, a žrtve smo sustava koji nas je rasjekao kao fliper metalnu kuglicu…
Preko puta palače nalazi se Chain Bridge, red autobusa i more turista. Dunav, prodavači izleta, kokičari, slikaj me ovako, snimi me ovdje, mater koja viče, dijete koje plače i pokoji zalutali Mađar. Stale smo na početku mosta i gledale lavove. – Meni su ovi lavovi baš fascinantni pogotovo nakon priče o kiparu koji ih je radio. Znaš da se ubio jer lavovi nisu savršeni? Jedan dio im nedostaje. – započela je moja kuma – Meni su uznemirujući. Njihove oči me izbezumljuju. Zbog čega se ubio? Očito ne zbog očiju. – zaključujem.
Nakon doručka, hotela i uznemirujućih lavova taman je vrijeme za kuhano vino. Taj vikend lagano je propadao snijeg, a ima li boljeg grijača od kuhanog vina. Maleni trg, taman po našoj mjeri, lagana glazba ni previše ni premalo ljudi i cijena kuhanog vina je 7 eura. – Ne dam 14 eura za dva kuhana vina – okrenula sam se prema kumi – A bome se nećemo ni grijati, bar ne ovdje – zaključile smo zajedno. Ne znam što se dogodilo s Budimpeštom u zadnjih par godina, ali cijene su se vinule pod oblake, otprilike kao i na našoj rodnoj grudi. Što više razmišljam i istražujem, zapanjuje me stanje čovjekove inertnosti i prepuštanje slučaju. Kada i u kojem trenutku čovjek odustane od sebe, snova i života? Utopi se u potoku i postane funkcionalno nefunkcionalan član društva. Što u čovjeku izaziva okretanje glave i odmahivanje rukom kada čuje može se drugačije, nije uklesano u kamen i određeno takozvanom sudbinom? Koliko nas rečenice poput “došli smo skupljati iskustva”, “predodređeni smo”, “naš put/sudbina/duša…”, zapravo drže na mjestu i određuju smjer? Zašto čovjek ostaje u učmalosti, slijepo slijedi pravila i poštuje pravila sustava kao svoje čedo? Eto, čudna mala bića ti ljudi, sami sebi najveći prijatelj i najgori neprijatelj…
Kuhano vino nismo popile, ali za kavu smo uvijek, a ovaj put smo bile u Muvesz Kavehaz (Artist Cafe). Malo kava, malo kolač, malo još jedan kolač. Kad sam s kumom na putu i uhvatim trenutak za sjedenje, ja onda sjedim. Zanimljivo je kako se uvijek spoje dva živčana sustava koja se preklapaju, u ovom slučaju jedan ubrzani i jedan usporeni. Tako je i s parovima uz sitne dodatke kao nesigurno vezivanje i nedovršena traumatska iskustava, sitnica. Ponekad mi neobična konstelacija parova zapne za oko, tako je bilo i ovaj put. Ona koja sjedi pored njegove majke i brine se o njoj i on koji sjedi preko puta. Kao pravo muško omogućio im je kavu i kolače i promatra svako žensko biće koje se nalazi u prostoriji s naglaskom na mlađe ženske osobe. Uloga žrtve, uloga spasitelja, uloga vojskovođe… Malo je do društva, malo do sustava i puno do izgubljenih i slomljenih ljudi…
Možda je najveći izvor sreće i najnutritivnija hrana za dušu i tijelo druženje s dragim ljudima, uživanje u svakoj minuti i bivanje u trenutku, ovdje i sada. Možda je stvarno ljubav najveći lijek, ljubav koja hrani, ona koja teče našim stanicama i oporavlja ih! A kad smo već kod hrane, večer smo završile u restoranu Fat Mama ugodnog ambijenta, ukusne hrane i originalne glazbe.