Herceg Novi, kava i stepenice

Večer prolazi. Sjedimo na balkonu bez svjetala reflektora nogometnog terena, samo mrak i pokoje ulične lampe. I tišina. Uvijek sam se pitala o čemu pričaju ljudi koji se (po)znaju godinama. O čemu pričaju prijatelji, o čemu pričaju parovi? Pričaju li uopće? Ili tišina vlada njima? Ona gruba tišina koja mrvi stijene kao porušeni špil karata. Ja učim živjeti sa zdravom i ugodnom tišinom. Bojim se tišine, ako je tiho nešto nije u redu, nešto se sprema.

– Kad ćemo krenuti? – pitam, iako me baš i ne zanima, ali tišina je.

– Pa nemam pojma. Dok se probudimo pa plaža pa kavica. Oko 12… – kaže ona i vraća se tišini. Vraćam se i ja, a mozak oblikuje priče i slaže tekstove jer tada nije tišina. Možda će mi veći izazov biti življenje u tišini s mislima…

Moja kuma ima ružnu naviku, budi se rano! Ležim u drugoj sobi s otvorenim vratima i prozorom, ljeto je i vruće je i čujem alarm. Na prvu mi nije jasno što se događa, na drugu s rukom po podu napipavam mobitel, na treću sa slijepljenim očima pogledam u njega. Prva misao, dok pokušavam otvoriti oči koje su pričvršćene super ljepilom, a anemično ljepljiv povjetarac šeće mojim leđima „Ženo, subota je! Zašto, o, zašto imaš alarm u 7:30?“

Čujem ju kako uzima mobitel i kreće jutarnja svježina fejsa i instagrama, nisam ni ja ništa bolja. Oprezno ustaje čak i na prstima hoda, trudi se što tiše doći do kuhinje i natočiti čašu vode. Dok ispija čašu vode, uzimam mobitel jer i meni treba doza jutarnje svježine.  – O, budna si – kaže sa osmijehom i specifičnom frekvencijom povišenog tona. Svaki put se iznenadi kada me vidi budnu iako je to prirodan slijed suživota s hiperosjetljivom osobom na zvukove, glasove, ljude i situacije. Svaki pokušaj izgovaranje suvisle rečenice završava neartikuliranim zvukovima. Dok ležim na leđima, a oči su stopljene s bjelinom stropa razmišljam ustati ili odustati. Teško ću zaspati, mom živčanom sustavu treba minimalno sat vremena da počne funkcionirati, ali me privlači ideja razbuđivanja uz more. Ispadam iz kreveta, oblačim kupaći i ponavljam u sebi „Ovo nije zdravo, ovo ne može biti zdravo, tko ustaje subotom u 7:30!!!“.

Na putu do plaže spotaknula sam se dva puta. S poluotvorenim očima došla sam čitava do plaže, odložila stvari i sjela u plićak. Pretpostavljaš tko je u 8:00 na plaži? Penzioneri, djeca i nas dvije. Naslonila sam glavu na ruke i ležala u plićaku dok me curica špricala s vodenom puškom, a njezina majka iz petnih žila urlala „Ne smiješ to raditiiiiiiiiiiiii“. Meni nije smetalo i obje smo se smijale. Nedostaje mi dječja bezbrižnost i lakoća, ovaj odrasli svijet prepun je moranja i trebanja i jurenja i sačekivanja.

Nakon jutarnje morske svježine pijemo kavu. Samo četiri sata kasnije, negdje oko 11:30, ja sam prisutna i budna, a ako želimo doći do Crne Gore red bi je poći. Lagana šetnja do stana dok beton topi đonove natikača, ne znam pomaže li faktor 50 na ovom suncu. Svlačenje, presvlačenje i taman oko 13:00 spremne za polazak i krećemo. Zašto ovo pišem točno u satima? Par godina ranije budila sam se u 7:30, za pola sata sjedila u autu i obišla bar četiri mjesta u jednom danu. Uzročno posljedično, vraćala se kući razočarano jer nisam stigla obići peto mjesto…

Prvi dio putopisa pročitaj ovdje: Dubrovnik i ženski produženi vikend

Prvi dojmovi ne varaju

Moja kuma je tek tjedan dana u Dubrovniku, nevažno, djeluje kao diplomirani stručnjak za izbjegavanje gužve. Skrećemo u ovu ulicu, vozimo onom prečicom, doći ćemo do one ulice i uštedjeti, barem, pola sata. Odabiremo mali granični prijelaz i dočekala nas je kolona ni predugačka ni prekratka. Dio kada smo pogriješile skretanje i okretale se jer je kolona na glavnom graničnom prijelazu duga par kilometara, izostavljamo. Čekale smo 45 minuta, a obzirom na jednu kućicu i jednog policajca, fascinirana sam crnogorskom brzinom i efikasnošću. I tako, dolazimo u Herceg Novi, a prvi dojmovi su…

Cesta kojom vozimo prolazi Herceg Novim i nastavlja u unutrašnjost Crne Gore, napredujemo malo pomalo, stani kreni. Vidimo znak za centar i skrećemo. Prolazimo uske uličice, malo u brdo, malo niz brdo, divlji parking na desno, bolje je produžiti ravno i eto nas tik ispred centra, a mjesto za parking čeka jer se plaća. Gledamo u automat koji ne daje znakove života, deda u prolazu vikne „Morate u trafiku kupiti tiket“. Ulazimo u trafiku, uzimamo tiket koji treba ispuniti, nemamo olovku, ulazimo u birtiju. Ispunjavamo tiket, sretne jer ćemo zeznuti sustav i umjesto dva tiketa za dva sata, ispuniti jedan tiket za tri sata, ali kaže nam konobar „Morate po još jedan tiket, jer na dnu zaokružujete vrijeme trajanja parkinga“. Vraćamo se u trafiku, žena nam pruža drugi tiket koji smo platile, a nismo uzele i imamo dva tiketa za dva sata parkinga.

Standardna ljetna procedura nije nas zaobišla. Sunce spaljuje beton, kapljice znoja slijevaju se u slapovima, ne pomaže ni faktor 50 ni treća boca vode, a ni posjet turističkom info centru. Ne očekujem smilje i obilje, ali odgovor na pitanje „Gdje je dobar ambijent i kava, što bi nam preporučili? Gdje vi volite ići?“ popravlja dojam. Pa ako te ne zanima ni grad ni posao ni život, slaži me, radiš u turizmu i daj mi razlog da potrošim novce kod tebe, daj mi razlog da se vratim, daj mi barem nešto osim „A ne znam, eto, tamo dole je šetnica pa možete tamo…“ Eto, stvarno ne znam do čega je, ali u zadnje vrijeme gledam ljudi koji kao duhovi hodaju ulicama, prozirnih i ispijenih lica. Tu su, tko zna zašto, samo da prođu dani i da se završi što se završiti mora. Ne znam je li do nesretne, da ne kažem proklete, 2020. godine ili je postojalo i prije, ali svakodnevno gledam sve više propalih, slomljenih i nesretnih ljudi.

Dok se spuštamo stepenicama prema šetnici, mozak sortira da se ovim putem i vraćamo, ne znam je li mi do smijeha ili plakanja. Ispred nas koliko mi pogled seže toliko ljudi brojim natiskani jedni na druge, muzika trešti, miris ćevapčića i pljeskavica širi se zrakom. Pogled mi prati zbijene i nagužvane kuće, apartmane, sobe, bez praznog prostora bez slobode bez zraka. S jedne strane more, s druge strane beton, ako hoću pobjeći nemam kud, osjećam se zaglavljeno s bukom sredine i pretrpanom prošlošću.

Stepenicama u visine i natrag u nizine

Kava, piva ili koktel, hodamo, gledamo, tražim. Tražim opipljivo s dušom, želim okusiti povezanost, umrežavanje s prizorima koje moj mozak sortira vojnički u ladice i naglo zatvara. „Kava?“, pitam ja. „Kava!“, kaže ona. Sjedamo u „coffe palace“, zaboravila sam kako se zove, ima kavu i vodu i wc i Internet. Nisam pristaša klimatiziranih prostora u kojima mi se smrzne srce pa sjedimo na terasi. Malo pomalo moje prepone postaju jedno sa stolcem ispod mene. „Ajde, možeš ti to. Ajdeeeeee…“, teško je ne okrenuti glavu u smjeru iz kojeg buka dolazi. Ugledam ogromnu crnu kamenčinu udaljenu od obale i njega kako stoji na vrhu, sad će pa neće i njih raspoređenih u moru. Slušam hoće li reći dobro znane svima rečenice, ali ništa i dalje ga bodre „Evo, tu skoči.“, pokazuju mu prstom, „Ako nećeš na tu stranu, odi ovdje.“, pokazuje drugi. Taman da će s nogom zakoračiti pa stane, ali dečki ne prestaju i dalje ga bodre „Možeš ti to!!!!!!!“. Gledale smo u prospekt koji smo uzele u turist infu, kada su proparali more, znale smo da je skočio! Možda s novim generacijama dolaze novi ljudi, ne opterećeni prošlosti, zadovoljavanjem obiteljskih pravila, obješenih lica, upaljenih očiju od potraćenog života i duše koja je odavno ugasila svjetlo i zatvorila vrata.

Popile smo kavu, vodu, sok, pregledale prospekte iz nesretnog turist infa i krenule u visine. Za početak stepenice, a potom autom u manastir. Prednost današnjeg doba su navigacije, mana je što su, ponekad, korisnije stare papirnate karte. Poznat ti je „onaj“ pogled ljudi koji se u tom trenu, slučajno ili namjerno, nađu na ulici ili dvorištu i napravi tvoju rendgensku snimku u tih par sekundi, a onda rukama razgrće zrak jer tamo kamo ideš nema ničega? Da sažmem: do manastira smo došle s druge strane, kroz nečije dvorište i šumu. Kako smo to uspjele i dalje ostaje enigma i nama i ljudima čije dvorište smo obilježile. Kako smo došle s druge strane, iz visina, dočekale su nas, opet, stepenice, a ovaj put su nam društvo pravile najomiljenije ljetne krvopije. Znoj, komarci, smrad spreja protiv komaraca i smrad dezodoransa. Prekrasno. Jedino što može pomoći je more i tako nakon manastira krećemo prema plaži. Još jedna prednost navigacije je što pet minuta uistinu znači pet minuta, na stranu tuđa dvorišta, slijepe ulice i ostali sitni detalji. Ovog puta navigacija kaže sedam minuta do plaže i tako i bi. Po dolasku, lice mi se ozari jer opet kamene stepenice u ponor vode, ali nema veze, slušam more, valovi udaraju o stijene, živčani sustav se umiruje. 

Nekad mi se čini da je odlazak na more postao statusni simbol, važnost, ali i ono što se mora. Svu lovu, dozvoljeni i nedozvoljeni minus ljudi potroše u tih sedam ili deset dana. Neki jedu lubenicu i sladoled iz Lidla, neki piju cijeđene sokove i časte se dagnjama. I svi su u pravu, svatko od njih ima svoj pogled na svijet i nivo svijesti. Problem nastane kada prva grupa želi drugoj objasniti da je u krivu i obrnuto, jer svatko brani svoj svijet i komadić raja i želi da im druga potvrdi da su u pravu.

Taman za nas dvije mali komadić plaže je prazan, tik do mora. Jedino što moj živčani sustav raspoznaje je: napokon mir! Ležim, slušam valove, živčani sustav se umiruje. Trajalo je dovoljno dugo da se moj sustav umiri i spremi na rasplet događaja. Odjednom je dijete palo preko mojih stopala, drugo je pored mene kopalo rupu u pijesku, saznala sam sve o gospođi koja nije sigurna stoji li joj bolje crveni ili plavi kupaći, kao i ostali na plaži. U međuvremenu dijete pored mene premjestilo se kopati rupu u plićaku, a gospođa u crvenom kupaćem graknula je glasom od kojeg je stijena napukla iza nas. Dijete je zbunjeno gledalo mamu, kao i svi mi koji smo pogledali preko ramena, znaš ono ne tiče se nas. S desnom rukom zgrabila je dijete i podignula visoko prst lijeve ruke, prinijela i prst i svoje lice tik ispred djetetovog i kao veliki i opasni (robo)vlasnik rekla mu da sjedi mirno. Potom je započela recitiranje pjesmice “Priča o ulozi žrtve koja sve moram sama”…

I tako smo se, opet, popele stepenicama, sjele u auto i krenule putem granice. Putem skrenule u dućan, kupile Zaječarsko pivo i nastavile do restorana, za nekoga pršut, a drugoga slanutak. I za kraj, pohvale i preporuke za vege restoran Urban&Veggie Restaurant.

NOVI PUTOPIS: TBILISI – SOLO PUTOVANJE U SRCE GRUZIJE