Nova Godina bez teških i prevažnih ciljeva

Kraj godine donosi olakšanje i razna obećanja u godini pred nama. Ovako ću, onako ću, ali svakako bolje ću i pametnije ću. Često 365 dana prođe, ponoć otkuca, ne jedemo 12 zrna grožđa jer nismo Španjolci zato omastimo brk praščićem, čaše zveknu jedna o drugu i nastavimo…

Nova Godina, nove odluke, novo ja! Prestajem s ovim i onim, počinjem s onim i ovim i svi ostali sinonimi za riječ kraj. Ja sam bila veliki pobornik završetaka i bilo mi je važno potpisati, lupiti pečat, prilijepiti marku, ako treba i biljege, a ni ovjera javnog bilježnika nije na odmet. Često bi se događalo da orkestar svira „Laku noć svirači“, ali željeni kraj ne dolazi. Pjesma se ponavlja, a ja čekam svisca da konačno prognozira kada će doći kraj. Beskrajan dan svaki dan…

Nanovo me iznenađuje ljudska potreba za završavanjem i počinjanjem. Ako završim i počnem ispočetka onda će se sve poništiti i biti će sve dobro. Ako poništim, nije postojalo. Ako nije postojalo, nije se dogodilo. Završavam. Kraj. I počinjem ispočetka. Dok pišem ove rečenice kao mravi mi naviru stihovi pjesama raznih izvođača „…počinjem ispočetka…“. Što je to u ljudskoj prirodi što nas tjera završiti i početi ispočetka?

Srijedom je čaša puna, nekada prazna

Već dugo nemam srijede, točnije treću godinu za redom nemam srijede. Srijede su rezervirane za Centar Snage namjere i svakojaka upoznavanja i propitkivanja sebe. Volim srijede, osim kad ih ne volim…

Mnogi kao ptičice u zboru cvrkuću kako moramo raditi na sebi. Ti isti te ispod zdravih očiju mrko promatraju jer nisi cool ako ne radiš na sebi. Od mrkog gledanja čelo im napale bore k’o roj stršljena kada na slatko krenu. Najviše volim promatrati njihove bore u kutu usana koje se kao zmija oko miša sapleću i čekam kada će sami sebe ugušiti tim iscrpnim radom…

Ja mislim da je to sranje! Kao da pričamo o čovjeku kao pokvarenom stroju kojeg treba podmazivati i popravljati. Kada to napravimo stroj će savršeno funkcionirati. U praksi stroj svako malo rikne jer su dijelovi zastarjeli ili nema novih ili tisuću ili… 

Prvog siječnja hodamo našim životima, sobu po sobu, sastavljamo popis što treba obaviti i koje pukotine zakrpati. Možda bismo ove godine umjesto krpanja, varenja i prozivanja ostalih nedostatka mogli pronaći potencijal u našim životima. Ellen Goodman

Takozvani rad na sebi je lijep i istovremeno zapanjujuće stravično iskustvo. Nitko nije rekao da je iscijeljene ugodno iskustvo, sunce sija, pčele zuje, more se ljeska, a ti uživaš u koktelu na plaži. Većinu vremena provedemo u prisnim susretima s dijelovima sebe koje smo odbacili, pomno u kutije zapakirali i vrebamo na njih kao što životinja plijenu zasjedu priredi…

Nedavno je opet došla srijeda. Nije mi se dalo, jako mi se nije dalo, zadnje mišiće volje sam upregnula, ustala s kauča i krenula. Ušla sam u prostoriju, sjela i došlo mi je da se dekom pokrijem po glavi. Moj mozak je držao monolog, što sam došla, a mogla sam napraviti ovo i ono. Pa se gnijezdim na tom stolcu, gledam svoje lijepe čarape, razmišljam kupiti avionske karte, mogli bi u toplije krajeve, a na prognozi najavljuju južinu, možda more… I odjednom je sve utihnulo. Njezine riječi su ispunile svaku stanicu mog tijela.

Spustila sam noge na pod, mozak se momentalno utišao, oči se raširile, u sekundi sam bila prisutna. Došla sam čuti rečenicu: „Ne forsiraj završetak, ako ne možeš, ne možeš i to je OK. Osvijesti nemogućnost završetka čime ćeš sebi otvoriti mogućnost vidjeti novo ispred sebe. Ne moraš uzeti novo, ne moraš ni pustiti staro, dovoljno je osjetiti i doživjeti staro i novo.“

Puno je srijeda iza nas, uživo i online. Puno je smijeha u dvoranama, isto toliko suza i boli. Jer život je balans sreće i tuge, suza i smijeha. Dođu dani kada sanjam pčele i sunce i koktele na plaži. Izazov je prihvatiti bol i nelagodna iskustva, zagrliti ih iskreno i iz te energije rasti.

Stranac iz ogledala

Ponekad pogledam u ogledalo i pitam se tko je taj stranac. Tko je taj stranac koji me gleda očima ljubavi i plješće mi jer gradim neki novi svijet. Neki novi svijet u kojem učim biti tu uz sebe, biti sebi podrška, u kojem se vraćam sebi i ne jurim k’o da me progoni krdo bizona jer od mračnih zakopanih dijelova sebe pokušavam pobjeći. Neki novi klinci koji grade neki novi svijet…

U nedostatku bolje riječi, fascinira me kako neki ljudi s jednom rečenicom ili svojom pojavom mogu imati toliki utjecaj na čovjeka. Zbog nje sam početkom godine donijela odluku koja je sve u meni promijenila. Kraj godine ispraćam s njezinim riječima koje su osvijestile i dale nadu svakoj stanici mog tijela.

U godini koja lagano na vrata kuca i samo što ih otvorila nije, odlučila sam bez dugih i preteških ciljeva. Ciljeva koji sjaje kao kada pljuneš na najljepši servis za posuđe pa uzmeš krpu i laštiš pljuvačkom srebrnu vilicu i zlatnu žlicu. Odustala sam od takvih ciljeva. Odustala sam od borbe s vjetrenjačama. Donijela sam neke ljepše i mirnije odluke…

Svake godine donosimo odluke o mjenjanju sebe vjerujući kako je to rješenje naših problema. Ove godine donesite odluku da ćete biti to što jeste!

Koliko god me strah novog početka, ovo je prva godina koju dočekujem s uzbuđenjem. Osjećam se kao malo dijete koje je sakrilo slatkiše i kada nitko ne gleda tiho ih odmotava i gleda oko sebe kako nitko ne bi čuo šuštanje omota. S osmijehom na licu pojede slatki, a kako opisati taj nivo uzbuđenja i zadovoljstva. Baš tako se osjećam, uzbuđeno. Ne zaboravljam stari dio mene, vječno na oprezu jer opasno je veseliti se, nikad ne znaš što će se dogoditi, treba biti na oprezu…

Kada se sve utiša i živčani sustav umiri i on potiho uživa, ali nikome to ne pokazuje… Nazdravimo životu i svijetu na čijim daskama glavbu ulogu igramo. S pažnjom pogledajmo staro, s osmijehom pozdravimo novo i Sretna nam bila 2023!