Prvo hrana, onda život
Rano ujutro slijećemo u Bordeaux i dočekuje nas uspavani i sneni grad. Možda bi Francuska trebala biti u drugoj vremenskoj zoni, zemlja se ionako počinje buditi poslije deset sati. Dok šećemo usnulim ulicama Bordeauxa, grad djeluje spokojno i bezbrižno. Volim ulice gradova i žao mi je što ne mogu ispričati svoju priču. Nitko ne bi točnije ispisao povijest kao ulice gradova, ovako ju uvijek pišu pobjednici i dobri dečki, a tko zna, jesu li dobri dečki baš uvijek dobri dečki…
Sviđa mi se francuska opuštenost, ali i njihova arogancija. Istovremeno su prgavi i graciozni, samouvjereno i uzdignute glave koračaju ispred drugih. Pronalazimo mali francuski bistro i vrijeme je za kavu. Mali okrugli stolovi nabijeni jedan do drugog, unutarnje antikno uređenje sa slikama Francuske iz prošlog stoljeća, stare pisaće mašine i nekoliko singer stolova. Na ulazu s lijeve strane poslagane su knjige na dotrajalim prašnjavim policama, naravno na francuskom, a s desne strane današnje novine. Gospodin sjede kose sjedi u kutu s cigarom i čita novine, u drugom kutu mlada žena u kratkoj crnoj haljini pije čaj i priča na mobitel. Po bujici riječi koja se slijeva s njezinih usana pomislim da je Španjolka, ali nije. Konobarica je mlada žena u izlizanim trapericama, sivoj dugoj majci zavezanoj u čvor na struku i podignutoj smeđoj kosi. Lice joj je bez šminke polu nasmijano polu prepotentno.
Nekada me ljutilo što mi se obraćaju isključivo na francuskom, gledala sam na njih kao na uobražene i nekulturne primjerke ljudskog roda. Samodopadne i hvalisave. One koji ne žele prihvatiti druge i prilagoditi se pravilima svijeta i igre. Na našim prostorima vlada opsjednutost apsurdnom kulturom pristojnosti i finoće te isto očekujemo zauzvrat. Opterećeni smo mišljenjem drugih i prikazom lažno romantične i bajkovite slike. Samo da je selo sretno. Pritom plaćamo previsoku cijenu koje nismo svjesni. Prilikom narudžbe i plaćanje iste konobarica je nezainteresiranim osmijehom i pogledom kroz mene pričala francuski. Što me vraća na naše izjave „Kada turisti dolaze k nama neka se ponašaju u skladu s pravilima naše zemlje“, eto, možda smo i mi u dubini duše francuzi, ali i dalje umiremo od bolesti zvane uljudnost i uslužnost.
Na putu prema francuskoj Baskiji posjećujemo najvišu pješčanu dinu u Europi, Dune du Pilat. Prirodni fenomen kojeg su vjetrovi sa zapadnog Atlantika stvarali više od tisuća godina. Penjući se uz dinu nožice propadaju u pijesak i komešaju se zadovoljstvo, veselje, blaženstvo. Na vrhu je tišina, s jedne strane ocean, s druge borova šuma. Istina, nekome je tišina, nekome gorčina. Promatram ljude koji sjede i gledaju ocean, izgubljeni u svom svijetu, u palačama vlastitih umova. Drugi se smiju, pjevaju, ostavljaju svoje otiske u pijesku koji u sekundi nestaju. Tu su i oni treći, izgubljeni u strogoj strukturi ozbiljnog odraslog svijeta. Stoje nijemo, gotovo nepomično, izgledaju kao izblijedjeli, usahnuli kipovi u kojima je nekada cvao život, a danas su skamenjeno slovo na poleđini života.
Kada se nađem usred prirode probudi se poštovanje i divljenje i snađu me iste misli, koliko smo mali i prolazni. Vožnja od pješčane dine do smještaja trajala je dva sata, prolazimo pored kuća i apartmanskih naselja, šuma i borova. Pričamo o svijetu koji se istovremeno otvorio i zatvorio. A možda nije do svijeta, nego do ljudi. Postali smo ovisni o utaborenom mjestu s kojeg se ne mičemo, o materijalnom i lijepom, o sebi i samoći. Zajednicu i pripadanje zajednici nastojimo izgurati s karte svijeta, a opet toliko vapimo za pripadnosti i bliskosti. Obasipamo ružama i skladamo hvalospjeve kada čovjek pomogne čovjeku ponosno ističući „kako još ima dobrih ljudi“. Možda je stvarno do ljudi jer na ovom svijetu postoji više svjetova. Previše brinemo o logistici, ovisni smo o bankovnim i inim karticama, spontanost je zlo, izgubljen narod u strogim pravilima i beskorisnim procedurama. Opsjednuti prošlošću, propuštamo sadašnjost i preživljavamo čekajući vječno bolje sutra.
Prvo hrana, a onda život
S godinama sam postala izbirljiva oko smještaja, na što će neki odmahnuti glavom i reći ja nisam, mogu spavati na podu. Drago mi je, ali ja ne želim. U hotel ulazim kada je jedina opcija, većinom zalazim u obiteljske i privatne smještaje. Zakoračiti u domove, otkriti kutke i zakutke soba, dodirnuti očima i zavući se šaptom ispod površine nekih novih života. Hodati naboranim i rasklimanim parketom, odškrinuti zastore i prozore, osluškivati zrak kako struji životnim odajama i taknuti niti satkanih životnih štorija. Na proputovanju Francuskom troje domaćina otvorilo nam je vrata svojih domova. Takav čin doživljavam intimnim jer netko potpunom strancu otvara svoj osobni prostor. Prilazim mu s poštovanjem kao što majka prilazi djetetu i nježno ga miluje.
Nakon dva sata vožnje od Dune du Pilat stigli smo u malo mjestašce s mnoštvom kuća, morem zelenila i rijekom koja dijeli Francusku od Baskije. Ovdje vladaju kuće prizemnice s drvenim šalaporkama u pretežno plavoj, a najčešće crvenoj boji s velikom okućnicom, mnoštvom cvijeća i okruženjem koje zrači uživanjem i opuštenosti. Ušli smo u prostrano dvorište s ležaljkama i rozim ružama. Bijelu fasadu krase kraljevsko plave drvene šalaporke, miriše na more, miriše na odmor.
Dočekuju nas veseli i opušteni Baski, kako smo poslije shvatili jako ponosni na Baskiju pa Francusku. Međutim, dočekali su nas i klasični francuzi isključivo sa znanjem francuskog jezika što je sitna prepreka jer nitko od nas ne priča francuski. Interesantno je sudjelovati u pokušajima konverzacije u kojima se maše rukama s ciljem razumijevanja. Zbog njihove opuštenosti i simpatičnosti kojom zrače osjećala sam se ugodno pa nam ni jezična barijera nije smetala dapače dodatno je pojačala posebnost našeg odnosa.
S dolaskom u novu zemlju promatram ljude, čime se bave i kako žive. Osluškujem život. Naposljetku, mnogi uspoređuju kako je kod nas i kod njih, nekad sam i ja bila dio te skupine. Razmišljam o ljudima koje sam upoznala na putovanjima, mnogi su rekli „Lijepa vam je zemlja i dobro živite, ali niste svjesni.“ Dok se vozimo uz rijeku koja dijeli Francusku i Baskiju čitam o ženi koja je zaradila 150.000 eura do ljeta ovog gospodnjeg i sada se posvećuje obitelji i dugo iščekivanoj trudnoći. Ruku na srce, i sama bih do ne tako davno njurgala jer je to nemoguće, a ruke su pune prljavog novca od nečistog posla i lako je onima kojima drugi pomažu, a obzirom da je žensko tko zna, sigurno nije „poštenim“ radom zaradila. Sujeta žrvnja nas proždire i radi od nas osušene i slomljene ljušture. Ne volimo sebe, a kamoli drugog, navijamo za tuđi neuspjeh i ne vjerujemo u uspjeh. Možda zato ne vidimo koliko nam je lijepo, a usađena frustracija starijih generacija o boljem i ljepšem sutra nas izjeda…
Prošle godine posjetili smo španjolsku Baskiju pa smo s francuskom napravili puni krug. Baskija, maleni gradovi, mnoštvo farmi, stjenoviti krajolici i prekrasni priobalni vidici. Kada smo iz smjera Madrida vozili prema Bilbau masivna brda izdižu se kao čuvari pa nije ni čudo što u davnim ratovima nitko nije pronikao u unutrašnjost Baskije. Mnogi su se pognutih glava vraćali jer i sam pogled na brda djeluje zastrašujuće. Međutim, gdje ima crnog ima i bijelog. Tko je veći kamen spoticanja Španjolske, kolonizatori ili Franco, ostavljamo za neki drugi put, ali što je Franco učinio Baskima? Zabranio je baskijski jezik, oduzeo im prava i bombardirao Guernicu što je kasnije nadahnulo Picassa u slikanju jednog od najboljih djela. Povijest Baska isprepletena je ponosom na podrijetlo, ugnjetavanjem i borbom za slobodu. Dirljiva baskijska poslovica glasi: “Sreća je jedino što možemo dati, a što ne posjedujemo.” Zaboravljamo na sreću jer zvuči izmišljeno, možda jer nije opipljiva i ne možemo ju vidjeti. Sreću osjećamo, a od osjećaja se odcjepljujemo.
U Baskiji su pronađene špilje s crtežima i prikazom života u paleontološkom dobu pa je Euskera, jezik Baska, jedan je od najstarijih europskih jezika. Kažu da je jezik toliko težak jer ga je i sam vrag sedam godina pokušavao naučiti i naposljetku odustao. Baski su fascinirani divovima pa često nailazimo na priče o Jentillak (divovi) koji su živjeli s njima do dolaska kršćanstva. U njihovoj božićnoj verziji, jedan od divova, Olentzero, odluči ostati s ljudima i prihvatiti kršćanstvo te ga i danas spominju u ulozi djeda mraza. Tri osnovna pitanja u životu Baska su: Tko smo mi? Odakle dolazimo? I najvažnije, gdje ćemo na večeru?. Najprije hrana, a tek onda život, mogu reći za Baske i mnoštvo privatnih gastronomskih društava. Riječ je o Txoko (Bilbao) ili sociedad gastronómica (San Sebastian) zatvorenim društvima koja su za vrijeme Franca okupljala ljude da budu ono što jesu, Baski. Danas su i dalje zatvorena društva u kojima se pripremaju tradicionalna domaća jela.
Francuska Baskija je opuštena, ležerna, usporena. Život teče mirno i polako. Zelena polja, ovce i konji na pašnjacima, Biarritz koji vrvi umirovljenicima i onima željnima pogledima i pažnjom. Nisam ljubitelj dugačkih pješčanih plaža okruženih betonom bez hlada, ali jesam promatranja neukroćenog i nezaustavljivog oceana. Iz našeg šarmantnog i nenametljivog mjestašca krenuli smo na put prema dijelu Saint Emilion. Tko zna, možda već i ime odaje suptilan i uglađen dio u kojem se nalazi naš drugi smještaj.
Putevima vina i (ne)istine u vinu
Naš drugi smještaj je u okolici Saint Emilion, područje okruženo trsjem i vinogradima, a klasična francuska sela izviruju iza svakog ugla. I tu nas dočekuju prostrana dvorišta, ali drvene šalaporke pedantnijih i ozbiljnih boja. Područje koje ostavlja dojam sofisticiranije i odmjerenije atmosfere. A možda je to samo moj dojam zbog domaćina. Otvaraju nam se vrata doma izgrađenog 1944. godine i kao da koračam davnom prošlošću kada su hodnicima šetale dame u korzetima, a muškarci u perikama. Antikni namještaj izmiješan s modernom blagovaonicom i kuhinjom. Promatram smeđi stolac koji ima kutiju i malenu kukicu koja krije tajni prostor. Tko zna, što se nekada u stolcu skrivalo. Keramičko i porculansko posuđe, smeđi masivni ormari i mala ogledala s pozlaćenim okvirima. Drvene stepenice koje škripe pod svakim korakom, pomalo ostavljaju jezivi osjećaj obzirom na tišinu koja struji zrakom. Visoki francuski kreveti s baldahinom, božuri na stolu i umjetnost na svakom koraku. Knjige. Mnoštvo knjiga poslaganih u rezbarenim drvenim regalima.
Na ulazu u imanje dočekala nas je visoka žena srednjih godina u svijetlo plavoj haljini kratko ošišane plave kose. Možda bi ju zbog tipičnog osmijeha ne osmijeha, vrlo stereotipno, svrstala u tipične Francuskinje. Naša nova domaćica pričala je engleski što je uveliko olakšalo komunikaciju, ali s njezinog blijedog lica zračila je sterilnost i blaga nezainteresiranost. Smjestili smo se u malom pitoresknom selu i kad bolje razmislim ovakva mjesta su ona s razglednica, vrište Francuska na svakom koraku.
Područje u kojem smo se našli godišnje privlači milijune turista, što u startu ne ostavlja prostor za intimno i tiho istraživanje. Srednjovjekovni gradić Saint Émilion dobio je ime po redovniku Émilion koji se ovdje nastanio u davnom osmom stoljeću. Povijeni zapisi pričaju o redovniku koji je pobjegao na jug jer biva optužen zbog milostinje koju poklanja siromašnima. Émilion se nastanio u špilji i prihvatio osamljeni život, no zbog svoje reputacije privukao je mnoge sljedbenike. Uskoro gradić postaje dom i drugim redovnicima, a to znači samo jedno, proizvodnja vina je započela. Danas ovaj kraj istovremeno privlači hodočasnike i vinogradare, ali i masovni turizam.
Ne znam je li do sunca i vrućina, ali sve mi djeluje tiho i napušteno. Zapravo je daleko od toga, ali postoje neke duboko urezane značajke mentaliteta, ovog našeg i onog svakog. Ako nije glasno, cika i vriska kažem pusto je, nema života. Ne znam je li do života u gradu ili mnoštva kafića i žamora koji me okružuje, ali možda je život u manjim gradovima i selima usporeniji i sretniji. Kazaljke na satu pokazuje brojku devet dok smo šetali i nailazili na zaključane terase i prazne ceste. Tu i tamo pokoji auto, nema ni biciklista. Vratili smo se u ogromno dvorište, sjeli na terasu, popili pivo i ubijali krvopije koji su đavolji izum. I u potpunosti ćemo zanemariti da u vinskoj regiji pijemo pivo i to još škotsko. Točno dvadeset četiri sata kasnije saznali smo gdje su ljudi i kamo smo trebali poći.
Dok se vozimo okruženi smo vinogradima i malenim mjestima. Vjetar u kosi, lagana glazba na radiju, sunce visoko na obzoru i harmonija tišine u zraku. Život može biti jednostavan i dobar što zaboravim jer se živčani sustav naviknuo na visoku dozu stresa. Danas puno pričamo o prebrzom životu, mentalnom zdravlju i kako poboljšati kvalitetu života. Ponekad mi se čini da odgovore nećemo naći u gradu u jurnjavi i zaboravljanju kud smo pošli i otkud smo došli. Ponekad razmišljam otkud je sve krenulo „krivo“, svašta se dogodilo poslije drugog svjetskog rata. Snašle su nas izgubljene, uznemirene i bijesne generacije, emocionalne nestabilne, a zbog silne neimaštine opsjednute sigurnošću i novcima. Ako imaš novac, imaš sigurnost, ako imaš hranu i krov nad glavom imaš sigurnost, a onda je krenula glad. Ponekad vidim hijene koje se vuku sporim i razvaljenim korakom prašnjavima betonskim ulicama. Niz upaljeno lice i isturene oči slijeva se bijela pjenasta slina izmiješana s crvenom bojom. Krv. Krv sporo i tiho kola njihovim žilama, čuješ joj otkucaje. Gladna je moći, žedna je ubojstva i čeka kraj kada će se pjena obojati u crveno, a krv razliti po slomljenim nogama. Ponekad vidim ljude koji se vuku sporim i razvaljenim korakom prašnjavima betonskim ulicama…
U gradiću Eymet pronalazimo malu knjižaru sa iznenađujuće bogatom ponudom koje nije uključivala samo knjige na francuskom, nego i engleskom. Ne znam što mi je bilo simpatičnije knjižara ili djevojka koja na slomljenom engleskom pričala o umjetnicima, piscima i glazbi. U svakom mjestu dočekala nas je barem jedna galerija s fotografskim izložbenim primjerima ili rukotvorinama. Još jedan podsjetnik, život je tu, ovdje i sada! Po povratku u naše mjestašce krenuli smo prema restoranu pored rijeke. Volim takva mjesta, umirujuća i opuštena. Na livadi su stolovi i stolci svaki poseban na svoj način, šareni i bez posebnog reda i poretka. Taktovi „La Vie en rose“ odjekuju livadom, djece skaču na trampolinu, čaše vina zveckaju u rukama. U maloj kuhinji iz koje vise karirane krpe miriši na pečeno, možda i prženo. Zdjele salate letaju po stolovima dok neki parovi plešu bosi na livadi, a obasjavaju ih lampice povješane po drveću. Šank je oblijepljen razglednicama iz ranih dijelova svijeta, ali ne i Hrvatske. Smijeh daleko odzvanja, bezbrižno, lepršavo, zavodljivo. Život.
Svaki dan čini se da se riječi pretvaraju u ljubavne pjesme. Daj svoje srce i dušu meni i život će uvijek biti La vie en rose.
Pekmez na pecivu, Efes u čaši
Uz zagušene taktove turske glazbe, lubenica i pekmez polagano klize niz tanjur pri čemu podsjećaju na puža golaća sa svojim sluzavim i ljepljivim tragom. U daljini pohotni galeb strpljivo čeka, još malo i ova lubenica postaje jutarnji trofej u njegovom kljunu. Istina, ne znam kakvi su hoteli u Istanbulu, ali na krovovima hostela je prostor za druženje i mjesto gdje se poslužuje doručak. S tih krovova ujutro gledam izlazak sunca, a navečer brojim zvijezde uz tursko pivo Efes. Okrenem se, a galeb je spreman u juriš na trofej jer se dvonožni glodavac udaljava od stola. Kad si sit, možeš sve, barem tako ljudi kažu. Šta ja znam, ponekad mi pozli kada vidim pohlepne Kineze s krcatim tanjurima dok im hrana ispada iz usta, a lubenica i pekmez klize niz tanjur. Barem su galebovi u lovu na trofeje.
Zrak ne može biti težak, kažu fizičari, eh, da su mi škrge i njih bi danas izvadila, možda bi bilo lakše. Negdje na pola puta od onesviještenog stanja i pakiranja, uzela sam mobitel i organizirala prijevoz od aerodroma. Postoje ti neki životni trenuci kada čovjek ne pita za cijenu, istina, moj prijevoz je u kategoriji lakših situacija i slatkih briga. Čekao me let, puna naprtnjača, a zaista sam se trudila odoljeti turskim prodavačima, novi hostel i nova zemlja koja nije konačna destinacija na ovom putovanju.
Kako sam sjela u avion do prozora tako sam zaspala. Probudila sam se tik pred slijetanje i spuštanje kotača na tlo. Prijevoz je bio na dogovorenom mjestu i bila sam u stanju nastaviti san na putu do hostela, ali prizori i ambijent imali su drugačiji plan.
Par mjeseci ranije Zagreb se probudio iz zimskog sna, uz cvrkut ptica na balkonu sam planirala putovanje. Znala sam da želim u Tursku, vidjeti Kapadokiju i vratiti se po tko zna koji put u Istanbul, no što poslije. Možda Grčka ili daleki Istok? Pogled se često zaustavljao na Iranu, a moje srčeko se dobrovoljno prikopčalo na aparate od sluđenosti solo putovanja u Iran. A Gruzija, Armenija i Azerbajdžan? Zvuči dovoljno egzotično, blizu i daleko. Srčeko se ionako prikopčalo na aparate i cijela priča je krenula.
Nisam znala što očekivati od tih zemalja, a nisam previše ni razmišljala. Auto juri, za nama ostaje prašina, probušene dječje lopte, nastambe i straćare bez prozora. Vrijeme se zakopalo u davninama, kazaljke se poklopile na satu i stale u vremenu. Ponekad me moderni zapadni ljudi podsjete na ljude iz prošlosti koji bi stali ispred kaveza iza čijih rešetaka su bila neobična bića zvana, iznenađenja li, ljudi. Oduševljenih i razrogačenih očiju gledali bi u čudnovata bića pa se snebivali, divili, smješkali i zgražali. Slažem misli dok prolazimo trošnim makadamom, a auto od rupa samo što nije dotaknuo jezgru Zemljine kore.
Kao da gledam napuštena i oronula sela, ali ova mjesta su oplemenjena stanovnicima, a najviše dječjom cikom i vriskom. Vodom koja se pumpa u dvorištu, ženama koje sa šalicom kave sjede na ulaznim kućnim stepenicama i viču na djecu koja lete kroz labirint prašine, a muški stoluju uz bocu čače za okruglim stolom na kraju ulice.
Dok se vozimo labirintom ulica do hostela pitala sam se je li je ovako izgledalo 19. stoljeće. Možda i je, ako je vjerovati filmovima. Ispred mene je niz kućica različitih visina naslonjene jedne na drugu. Neke imaju vrata, neke daske na prozorima, neke su napuštene, u nekima žive obitelji. Gruzijci i dalje njeguju običaj da u jednoj kući živi nekoliko generacija. Otvaram vrata, ulazim u hladan i mračan haustor koji smrdi po vlazi. Podnošljivo je, bilo je i gorih. Penjem se kamenim stepenicama do drugog kata i promatram crnu ogradu urešenu raznim ornamentima. Stojim ispred masivnih bijelih vrata pod šifrom. Otvaram vrata i ulazim u predsoblje sa šankom u sredini i malim stolovima oko njega. U kutu su kućanski aparati i hladnjak. Ispred mene je dugačak hodnik, s lijeve strane su kupaonica i ženska spavaonica, a s desne strane muška spavaonica.
Ne volim krevete na kat, zazirem od njih pogotovo nakon hostela u Parizu čiji kreveti na kat nisu baš imali ogradu. Te dvije noći u Parizu spavala sam priljubljena uza zid k’o mumija. U Tibilisiju me opet dočekao krevet na kat, a moje lice nije odavalo sreću iako je ograda oko kreveta ostavljala dojam srednjovjekovne utvrde. Osim kreveta na kat dočekala me vesela družina Iraca, Engleza i Španjolaca. Moj plan ušuškavanja u palači na katu momentalno bijaše zamijenjen s veselom družinom i kartanjem. Negdje u sred psovanja na engleskom, katalonskom i hrvatskom u hostel je ušetala djevojka iz Rusije. Smjestila se u sobu dok je nas četvero i dalje bilo u žaru borbe, iako nitko više nije znao ni što igramo, koga lovimo i zašto vičemo.
Svanulo je toplo i ljepljivo jutro, a mobitel pokazuje najvišu dnevnu temperaturu 37 stupnjeva. Baš čarobno. Kući zatvorim vrata i prozore i ne izlazim prije 19:00, na putovanju sam svježa i čila u 08:00. Pri pogledu na temperaturu odluka je pala na jutarnju i večernju walking turu, a ostatak vremena ljenčarim na terasi. Ostatak vesele družine zaputio se u istraživanje planine, ali sama pomisao na truckanje iliti vožnju gruzijskim drumskim cestama odbila me u startu.
Dok mažemo pekmez i žvačemo peciva, u predsoblje gotovo nečujno ušeće djevojka iz Rusije. Na naše „Morning“ pogleda u nas velikim plavim očima i prozbori „Dobrae utra“. Oh, moja prilika za vježbanje ruskog jezika nakon završenog osnovnog stupnja sjedi za malenim stolićem uspravnih, savršeno ravnih leđa s prekriženim rukama u krilu. Uzima maleni komadić maslaca na nož i pažljivo razmazuje do rubova šnite kruha potom nanosi tanki sloj pekmeza i prinosi ustima pazeći da se ni jedna mrvica ne raspe. Nešto je neobično u pogledu na nju, kao da je uspavana ljepotica sišla s ruskog dvora.
U žaru borbe s naprtnjačom i pokušajem pronalaska najlaganijih hlača prišla mi je upitala bi li s njom popila kavu pošto jedina pričam ruski. Zašto ne, umjesto planiranog popodnevnog ljenčarenja na terasi dogovorile smo se naći poslije prve walking ture.
Iznenadila me šarolikost ljudi na walking turi i to u Gruziji, pokrili smo sve kontinente s podjednakim brojem solo putnika i parova. Možda su to moje predrasude, ali nisam očekivale toliku raznolikost. Užareni beton je svakim korakom postajao uzavrela lava. Sa svakim novim korakom đon tenisica počeo se polako rastapati.
Ima nešto u vodičima povjesničarima, u trenu kada stanu ispred grupe oni su zapravo stali ispred publike i započeli svoju predstavu. Ispred nas stoji studentica povijesti i prošli smo teme od rođenja i patrijarhata do odnosa s neprijateljem, a Rusi su ipak dobrodošli jer donose novce. Gruzija je jedinstvena zemlja. Prostire se kroz dvanaest klimatska zona zbog čega je krajolik unikatan, govore jezikom i služe se pismom koje se nigdje ne koristi, a vjeruje se da temelji počivaju na aramejskom kojim se govorilo u Isusovo vrijeme. Mišljenja oko Staljina, rođenog Gruzijca, podijeljena su dok ga jedni štuju drugi ga proglašavaju tiraninom. S jedne strane vas zapanji arhitektura svemirskog stila s druge strane ceste i infrastruktura su u katastrofalnom stanju, ali svaki političar zna što je bitnije tako i gruzijski predsjednik.
Dogovorile smo se naći ispred slavoluka, dio oko kojeg se nalaze „one fensi“ trgovine. Hvatam zrak ispod drveta, s hladnom bocom vode klizim po koži i gledam psa koji leži na sred ceste. Možda je njemu lakše, ljudi ga maze i nose mu vodu, svatko tko prođe zastane i cvrkuće nad njim. Razmišljam bi li tako cvrkutali i nadmenom ako legnem na cestu, jedno je sigurno, mazili me sigurno ne bi.
Iz razmišljanja me prenulo škripanje guma crnog audija azerbejdžanskih tablica, divljak se zapeljo ispred ulaza dućana. Da se zna da je stigao. Dva dečka i dvije djevojke izlaze iz auta s kapama i torbicama „Luj Vitona“. Izgledaju kao karikature i da, nije samo kod nas, karikatura ima svugdje. Promatram besramne poglede prolaznika i u daljini primijetim plavu valovitu kosu koja se presijava na suncu.
Približava se sporim korakom i nježno okreće glavu lijevo-desno, kako je prilazila primjećujem nevjericu u njezin očima. Blago se osmjehne, dovoljno, bez pretjeranog pokazivanja emocija. Zabljesnulo me sjećanje na vodičku u Moskvi kada je rekla „Nikad dovoljno opreza. Ovdje i zidovi imaju uši.“, iako se smijala njezine oči odavale su nemir. Dugačka bijela haljina s velikim crvenim cvjetovima i tankim naramenicama naborala se od blagog vjetrića, a kada su moja pluća osjetila pofureni zrak napokon sam pitala je li sve uredu. Djeluje odsutno i tužno, kao da ne vjeruje svojim očima. – Ovdje je sve tako tužno. – izgovara je i s gorčinom dodaje – I ružno.
Hodamo do kafića kojeg sam zamijetila par sati ranije na turi. Šta ćeš, padam na cvijeće, zelenilo, umjetnost i drugačije. Sjedimo u prirodnom hladu, džaba, osjećam kapljice znoja kako klize niz potkoljenice. Uzimam maramicu i brišem kapljice s čela, džaba, u sekundi kreću nove. Pogledam nju i pomislim je li ona s drugog planeta jer se ne znoji. Sjedi mirno i uspravno, gotovo nepomično, možda bi netko iz daljine pomislio da sjedim s porculanskom lutkicom.
Tužna Ruskinja puna je pitanja. Na izlomljenom ruskom pričam o putovanjima, o Parizu i Veneciji. Znojim se još više i počinje me razgovor umarati. Sve ju zanima i shvaćam da je očekivala svjetla Pariza, a dobila je daske na prozorima. Zavrtim kutiju cigareta i hipnotizirano gledamo kako se okreće. Pri posljednjem okretu i udarcu o stol – Ti kao da si iz tajne službe s toliko pitanja. – kažem sa osmijehom. I sama sam ponosni vlasnik plavih očiju. Plave očiju nekada, ali samo nekada, znaju biti jezivo neugodne.
Na večernjoj walking turi pridružuje mi se vesela družina. Kasnije na piću, promijenila sam plan nastavaka putovanja i sljedeće jutro započela je neočekivana avantura. Uzimam naprtnjaču, a učiteljica plavih očiju u svilenoj spavaćici proteže se u krevetu, maše mi dok joj pramen plave kose zaklanja lice. Kad malo bolje razmislim, zaboravila sam joj ime. Kad još malo bolje razmislim, ne znam ni da li ga je rekla.
Nakon molitve natiskali smo se u maleni bijeli kombi i krenuli. O gruzijskim šoferima drugom zgodom, ali neprocjenjivo je doživjeti kamikaze i lice sebe i svojih suputnika u molitvi da vožnja što prije završi. Jednom riječju, srčeko na aparatima.