
Sretna nova 2022. godina
Te davne 2005. dok su studenski dani bili u punom zamahu, puno sam htjela, a malo sam vidjela. Mislila sam ako imaš važan posao i konto na tekućem računu, uspješan si, a društvo te cijeni i poštuje. Bilo je ljeto i svaki dan u isto vrijeme i na istoj klupici smo pile kavu. Rekla sam prijateljici kako volim neparne godine, a parne su mi nesretne. Zašto? Ne znam. Možda ima čari u tome da se neki odgovori nikada ne saznaju . Onda je došla godina prije ove, godina koju je cijeli svijet s nestrpljenjem ispratio. Ne ponovila se! A onda je došla neparna, sretna godina. Malo je reći 2021. je bila izazovna, puno je reći izula me iz cipela. Doslovno.
Obožavam Pariz. Male bistroe i usko načičkane stolove, miris cigarete i kave. Ulice i ploče na kojima sam stopalo izvrnula jer mi je glava zapela u francuskim balkonima. Male tržnice koje ulicu zakrče i pjevače koji ožive cestu. Smrdljivi metro, uvijek nagužvan i s jednim okom na torbi, a drugim na guzi. Obožavam miris Pariza kada noć zagrli grad i nježno privine na grudi. Eiffel koji u daljini sija i par koji Sienu gleda i na vječnu ljubav se zaklinje…
Opet je došlo ljeto, ovaj put 2021. Osjećam kapljice znoja koje sporo i tiho klize niz moj vrat. Sjedimo u maloj sobici jedna preko puta druge. Gledam u lice koje me najdublje pozna te potiče na prihvaćanje i zacjeljivanje rana. Postepeno prihvaćam rane koje nisu slabost niti odraz mekušca. Iscjeljenjem rana raste naša moć i snaga. Bila sam zadovoljna odgovorom na pitanje što me opušta i očekivala sam njezinu potvrdu, bravo, drago mi je… Umjesto toga vidjela sam podignutu obrvu, opušteno lice i mali smiješak u kutu usana, a potom čula smirujući glas – Lijepo. A kako se tvoje tijelo tada osjeća? Je li i ono opušteno?
Godina čije posljednje dane i sate ispraćam, dok ove riječi pišem, izula me iz cipela. Prijateljstvo s početka teksta se ugasilo nakon 20 godina. Boljelo me. Dobila sam obitelj. Ne svojom voljom promijenila sam posao na kojem me nisu htjeli. Puno sam plakala. Rastao mi je kapacitet. Počela sam zacjeljivati rane s majkom. Osvijestila sam strah u kojem živim. Počela sam imenovati emocije. Puno sam ridala. Uzela sam papir i crtala. I dalje se sramim. Iskoristila sam ruke i s njima izrađivala. Smanjila sam cigarete. Počela sam piti vino i kavu sa zobenim mlijekom. Rekla sam što mislim iako mi se glas tresao, a vulkan je eruptirao u trbuhu. Naučila sam disati, smiriti vulkan i vibracije glasa. I dalje ih želim stjerati u pizdu materinu jer sam povrijeđena. Shvatila sam da mogu biti organizirana i završiti na vrijeme. Pokušala sam i nisam uspjela. Pokušala sam opet. Uspjela sam, osim kada nisam i rekla sam da nisam uspjela. Svijet se nije srušio, dobila sam podršku i potporu da probam opet. Promijenila sam planove i ispunila sve zadano. Zbog toga sam i dalje u šoku.
U rujnu 2019. sam posljednji put uživala u Parizu. Hodala najdražim distriktom kojim su carevali umjetnici, pisci, pjevači, filozofi, glumci oni poznati i one za koje svijet nikada nije čuo. Sjedim u kafiću nekoliko stolova dalje od stola Ernesta Hemingwaya. Ako se dogodi Midnight in Paris, hoću li biti sretnija… Je li to doba bilo bolje za život? Mirnije i usporenije? Možda je bilo ljepše? S olovkom u ruci i zlatnom tekućinom u čaši ispisujem redove ispred sebe. Malo me ovio dim cigarete tog dana, a pluća su vapila za zrakom. Razmišljam o životu i koji je smisao ove priče zvane život. Zašto smo tu i koja je naša svrha? Imamo li misiju ili smo tu, eto, jer smo se dogodili.
Tako se dogodila želja za upoznavanjem sebe. Zašto bježim kada je teško ili stresno? Stalno se dokazujem i kome se uostalom dokazujem? Ne mogu postaviti granicu i jasno i glasno izraziti sebe bez da mi se glas uguši od drhtaja? I ono najvažnije, zašto se ne mogu opustiti nego se osjećam kao napuhani Hulk koji se jedva kreće od ukočenosti? Na ova i mnoga druga pitanja dobila sam odgovore kroz tjelesnu psihoterapiju.
Priča 7 minuta sreće se blagim titrajima plamena održala, ali nisam odustala. Još uvijek sam tu s novim pričama i novim idejama. Istražujemo psihologiju i ljudsku prirodu. Ulazimo šire u tematiku i polja koja istražuju svijet oko nas. Na drugačiji način. Znatiželjni, bez propitkivanja, traženja smisla i odgovora na baš svaki pokret ili riječ u svemiru.
Sretna nova 2022 godina! Raširite krila, dosegnite visine i sanjajte… Sanjajte o malim i velikim željama i što god vam rekli, vjerujte, jer snovi se ostvaruju…
You May Also Like

Val d’Orcia: Najljepši krajolik u Italiji
09/01/2023
Nova Godina bez teških i prevažnih ciljeva
01/01/2023