OSOBNI RAST,  TIJELO I UM

3 znaka kada posao postane previše

Jesu li moderna vremena i sve veći zahtjevi na poslu doveli do nedostižnih očekivanja? Postajemo anksiozni, iscrpljeni i stres postaje okidač koji nas pokreće. Što kada posao postane previše i nalazimo se u šah-mat poziciji iz koje ne znamo izaći, pročitajte u nastavku.

Što je posao?

Je li svijet u kojem živimo postavio previsoku ljestvicu za koju ljudski rod nije spreman? Pod stalnim pritiskom da budemo što učinkovitiji, počeli smo se raspadati? Više zahtjeva nas tjera raditi iznad naših mogućnosti zbog čega upadamo dublje u rupu iz koje se ne nazire izlaz.

 

Da bi razumjeli postavke i uvjerenja u odraslom svijetu, odgovorite na slijedeća tri pitanja:

  1. Što su vaši roditelji radili i kako su se ponašali? Je li im posao bio najvažnija stavka u životu? Ako vi danas puno radite hoćete li dobiti potvrdu od roditelja da ste dobri? Ili vam je posao sporedna stavka u životu?
  2. U čemu ste dobri? Prvi odgovor je pravi i istinski! Radite li puno da bi dokazali sebi i drugima da ste dobri i da vrijedite? Ili niste u ničemu dobri pa zašto bi išta radili?
  3. Kako izgleda vaš posao iz snova? Što radite, kako se osjećate? Možda se doima nestvarno, ali dobiti ćete odgovore koji su vaši interesi, aktivnosti u kojima ste dobri, mogućnosti koje posjedujete.

Što bi vaši roditelji rekli ako se želite baviti šivanjem ili copywritingom? Hoće li biti podrška ili ćete čuti „To nije posao. Od toga se ne živi! Kako ti misliš račune plaćati?“. Bez obzira imali 25 ili 45 godina stečeni obrazac uvjerenja neće se promijeniti dok nije osviješten.

Što je posao? Ono što odradiš i račune plaća ili posao u kojem uživaš i koji ispunjava?

3 razloga zašto posao postane smisao života

1. Prepoznajte trigere

Stišću vas obveze, jedva stižete rokove, imate toliko toga i tko je kriv? Kolege koji ništa ne rade ili prezahtjevan šef? A što ako oni nisu odgovor?

Znate li što su trigeri? Trigeri su situacije i osobe koje nas podsjećaju na ono “loše” što smo već proživjeli.

Što je vaš triger u situacijama kada gomilate obveze? Postoji li u vama potreba za dokazivanjem da možete još više i da ste uspješni? Na koga vas podsjeća šef koji očekuje još bolje rezultate ili kolege koji stoje sa strane, a vi radite za njih i sebe.

Ako postoji razlog zbog kojeg ne možete istražiti vlastite trigere, postavite si slijedeće pitanje.

Koja stvar će ublažiti 80% stresa kojeg trenutno osjećam, ako je maknem s tanjura s kojeg jedem?

2. Postavite granice

Kako vam zvuči da poslije 17:00 ne odgovarate na e-mail? Ili da je vaš radni dan gotov u 16:00 i ostatak vremena se posvećujete obitelji i zajedničkim aktivnostima? Možete li to napraviti ili je to glupost zato što VI imate toliko posla, a neće se sam napraviti jer je sve na vama?

Imate li granice? Kako bi razumjeli o kakvim granicama pričam napravite malu vježbu. Stanite, ispružite ruku ispred sebe, raširite dlan i recite “Ne, ovdje je granica”! Ostanite i promatrajte kako se osjećate, npr. je li vam ugodno ili želite s vježbom prestati, odmah. Sada prizovite stresnu situaciju na poslu, možete li dići ruku i postaviti granicu? Promatrajte svoje tijelo i osjetite imate li pravo reći NE.

Istražite gdje su vaše granice i možete li reći NE, a da pritom ne osjećate grižnju savjesti! Također, obratite pažnju zašto se bojite reći ne. Koje uvjerenje vas priječi, dobiti ću otkaz (egzistencijalno pitanje) ili ja to ne smijem ili ja moram sve izvršiti jer se to od mene očekuje.

3. Koje su vaše pretpostavke

„Ako JA neću napraviti, projekt neće biti dovršen i sve će propasti.“

„Nitko od mojih kolega to ne zna napraviti, samo JA znam.“

„Moram ODMAH odgovoriti na poziv ili e-mail inače će druga strana misliti da sam neodgovoran/na i ne marim za posao.“ 

Vaše sadašnje pretpostavke su nastale iz davnih situacija iz kojih ste ponijeli uvjerenja. Kako bi odgovorili ako vas netko pita koliko vrijedite? Koliko vrijede vaša znanja i sposobnosti? Ima li itko od vaših kolega tko je također vrijedan i dobar ili samo sebe vidite?

Međutim, što radite kad dođete doma? Razgovarate s obitelji kada vama odgovara, a ostatak vremena ste nervozni i nitko vam se ne smije približiti? Nosite li posao sa sobom doma i očekujete da vas nitko ne ometa? Pritom govorite kako nitko ništa ne radi i sve je na vama i neće novac s neba pasti i mora se teško i naporno raditi da bi se zaradilo?

Preispitajte svoje pretpostavke i što one za vas znače? Hoćete li i dalje vrijediti ako se posvetite obitelji? Hoćete li i dalje biti dobri ako posao ostavite na poslu?