Sivo nebo nadvilo se gradom jer je kiša padala cijeli dan. Bilo je 16 sati, a mrak se polako provlačio širokom avenijom. Promatrala sam rasuto lišće i fasade zgrada koje su nekada bile bijele. Slušala zvukove truba u daljini i gledala besmislene grafite koji su još više poružnili fasade. Iza ugla pojavila se službenica obučena u tamno plavu uniformu s crnom krznenom šubarom na glavi. Strogog i odrješitog hoda prošla je pored mene s crnom torbom na ramenu, čvrsto stisnutom uz tijelo. Zastala sam nasred budimpeštanske ulice i pokušala shvatiti jesam li upravo vidjela prošlost ili sadašnjost? Gradovi nose tu čar zbunjivanja. Ako zatvoriš oči i nasloniš se na zidove možda osjetiš daleku prošlost.
Od adventskog vikenda u Budimpešti dijeli nas tri i pol sata vožnje autom iz Zagreba. Za Advent se europski gradovi pretvaraju u kazališta na otvorenom. Tih mjesec dana provela bi u svakom gradu. Upijala ljepotu kuglica i lampica. Miris cimeta, kolačića i zvuk smijeha. Tijela skrivena pod kaputima, šalovima i kapama, ali lica, lica koja blistaju od suptilne srećice.
Nekad sam jurila s fotoaparatom, znamenitost i fotke. Možda svoj stil života preslikaš i na putovanja, a moj je bio kaotičan i brz. Danas otkrivam spora i lagana putovanja. Omražena spora jutra postaju izvor zadovoljstva. Šetnja do lokalnog kafića koji poslužuje kavu i doručak. Sjedim uz prozor i osluškujem grad. Upijam jezik koji ne poznajem, ali prepoznajem osmijehe i suze.
Ovakva putovanja ne traže pripreme, potrebne su udobne cipele, par stvari u ruksaku i novčanik. I kava. Nevažno kako putujem i u koje doba dana, ali putovanje započinje s kavom. Daleko je kava s benzinske pumpe od talijanskog espressa, ali ritual je ritual.
Ako si ljubitelj manje razvikanih i skrivenih atrakcija, nemoj propustiti vodič po skrivenim mjestima Budimpešte
Miris cimeta i langoša
Ispratilo nas je sunčano jutro, a s druge strane dočekalo tmurno i namrgođeno nebo. Puno letova je iza mene iz ovog grada, ali kao da ga do sada nisam vidjela. Prostrujala bi kao uragan, Dunav, Parlament, svjetla i pravac aerodrom. Ovaj put sam htjela vidjeti grad. Uzeti vrijeme za sebe i ovaj grad.
Smjestile smo se u apartman van centra. Uredan, čist i funkcionalan s pogledom na zgradu policije. Prije posjeta prijateljici, odradila sam svoj neobičan ritual. Neovisno razumijem ili ne razumijem jezik, moram pregledati TV programe. Što se tiče mađarskog jezika, još uvijek ne znam u koju kategoriju bi ga svrstala. Neobično, intrigantno ili lupanje metalom po loncima.
Odlučile smo prošetati do prijateljičinog stana. Nije bilo pola sata i nije bilo iza ugla po uputama google mapsa, ali je bilo taman za popodnevnu šetnju. Svjež zrak pomiješan sa smogom i hladnoća od koje se rumene nos i obrazi. Osim crvenih cigli, Budimpešta je prepuna open space prozirnih ureda. Na svakom koraku su prozirne zgrade omeđene staklom, a unutra naslagani radni stolovi kao plišane igračke na policama dječjih prodavaonica. Grad studenata i zabave, ali i birokracije i korporacija.
Večerale smo u restoranu Pozsonyi, restauran s domaćom mađarskom kuhinjom. Dugački drveni stolovi i klupe, karirani crveno-bijeli stolnjaci izmiješani s mirisima kiselog i slatkog. Zagušeni prostor u kojem se isprepliću kreštavi zvučnik sa sopranima i baritonima gostiju. Mađarska kuhinja je konkretna: meso, začini i masnoća. Kako je tada moja prehrana bila vegetarijanska ostala sam pri juhi i salati. Ponekad je vegetarijanstvo kao plivanje u bazenu dok je pored tebe more. Sretna lica i oblizani tanjuri pričali su dovoljno, a moram priznati miris gulaša i koljenica ostao mi je u nosu.
Nakon večere prošetale smo do Vörösmarty trga i posjetile adventski sajam. Drvene kućice oko fontane, mreža od lampica iznad glava i red za langoše koji ne prestaje. Nisam ljubitelj kuhanog gina, ali zato mi je kuhano vino najdraže adventsko piće. Uzele smo šalicu kuhanog vina i slušale zvukove smijeha oko sebe. I dalje mi je mađarski jezik drama, nisam sigurna svađaju li se ili dogovaraju nedjeljni ručak. Do apartmana smo se vratile tramvajem i ulovile prve pahulje snijega.
Skrivene priče ulica i hotela
Subotnje jutro započele smo usporenom šetnjom do Pozsonyi utca. Prepuna je umjetnosti, malih slatkih barova i izmiješanog hipster i boho stil s dozom vintegea. Ovdje mogu provesti cijeli dan. Posjetiti svaki bar i restoran, sate provesti u knjižari listajući knjige i ući u svaku cvjećarnu. Pregledati svaki list cvijeta i zavrtjeti sve ploče na gramofonu dok isprobavam vintage odjeću. Možda sam ipak nepopravljivi romantik zarobljen u filmu „Midnight in Paris“.
Boje, lampice i miris borova ukrasili su ulicu tog zimskog jutra iako sam sigurna da je prekrasna u proljeće kada sve procvjeta i u jesen kada tišina ovije grad i poziva na mekoću. Barovi koji poslužuju kavu i doručak prepuni su vikendom i rezervirajte mjesto za ovaj doživljaj. Mi smo sjedile na terasi pod grijalicama u Sarki Fűszeres i bilo bi nam ugodnije i komotnije na toplom. Ovakva iskustva imaju svoju cijenu, dvije kave i dva obilna sendviča platile smo oko 20 eura. Priznajem, Budimpešta me iznenadila s cijenama.
Ne znam hoću li ikada biti gost hotela u kojima je noćenje sedamsto eura, ali posjetom lobija Palace Gresham doživjela sam neki drugi svijet. Vratar u crnom fraku, sivom kaputu i crnom šeširu otvorio nam je vrata palače. Raskošan bor s milion sitnih lampica zauzeo je središnje mjesto, a elegantni lusteri naglašavaju luksuz ove palače. Bar je okružen decentnim osvjetljenjem koje ostavlja prostor za intimnosti i mističnost. Malo sam hodala, malo snimala, a najviše upijala atmosferu.
Nisam tražila znamenitosti, privukao me običan život grada koji ostane neprimijećen. Glasovi iz cvjećarne, miris pečenih kestena na uglu ulice, žuti tramvaj broj dva koji nosi nepoznata lica. Stare fasade s kojih otpada žbuka nasuprot luksuza, elegancije i zelenog baršuna, a oboje skrivaju i pričaju priče koje se ne spominju u vodičima.
Slowliving u Budimpešti
Stanka za kavu i kolače bila je u Muvesz Kavehaz (Artist Cafe). Masivni, kristalni lusteri i kožne fotelje odišu početkom 20-og stoljeća. Volim ovakva mjesta jer su vremeplov i kada na sekundu stanem i zatvorim oči osjećam davna vremena i neispričane priče. Zato mi je žao što ulice ne mogu pričati jer to bi bile najbolje priče ikada ispričane.
Večer smo završile u restoranu Fat Mama modernog ambijenta. Osim hrane koja zadovoljava današnje svjetske standarde bez glutena i laktoze imaju fenomenalne koktele. Vikendom se restoran djelomično pretvara i u disko podij jer kroz večer vas prati bend. Za sve hrabre, podij vas zove na mađarski nacionalni ples, Csárdás. Snažan, energičan ples koji počinje sporim i tromim ritmom i postepeno prelazi u brz i eksplozivan.
Dugo mi je trebalo naučiti usporiti i gledati svijet očima koje pronalaze ljepotu u detaljima. Službenica sa šubarom nestala je iza ugla, ali još gledam oronule fasade, tramvaj broj dva i kestene na asfaltu. Budimpešta je grad kontrasta, luksuzni hoteli nasuprot fasada s kojih otpada žbuka, elegancija baršuna pokraj grafita na zidovima, topli langoš i miris cimeta pokraj sive hladnoće studenog neba. Ali upravo ti kontrasti čine grad živim.
Budimpešta je moj podsjetnik da slow living nije mjesto nego odluka. Odluka gledati svijet sporije, dublje, pažljivije. Slušati grad kako diše i stvarno biti tu.