Moj najvjerniji suputnik čekao je zadovoljno u hodniku. Znao je da slijedi još jedna naša avantura. Mali crveni kofer i ja putujemo skupa već devet godina. Kotači su mu izlizani, a tkanina poderana jer je na pokretnim stepenicama u Madridu odlučio isprobati zakone fizike slobodnog pada. Njegova jarkocrvena boja poprimila je note takozvane prljavo crvene, boje crnog vina. Ovaj put krećemo u Dubrovnik koji sam posjetila prvi put 2021. godine. Iako je ta godina bila čudna meni je bila najbolja! Te godine sam se udala, a put u Dubrovnik bila je moja mini djevojačka.
Imala sam cijeli grad za sebe. Mogla sam svaki kamen prevrnuti, pogledati što se nalazi ispod njega i vratiti kamenčić na mjesto. Uživale smo u dugim večerama i ručkovima, nismo žurile s koktelima i kolačima i svugdje je bilo mjesta. Nismo čekale i nismo se gurale na zidinama. Grad je disao i mogle smo čuti valove i dubrovačka zvona. Ipak, ja nisam osjetila „ono nešto“. Meni je grad bio ništa posebno…
Dvije godine kasnije vraćam se na produljeni ljetni vikend. Pitam se hoće li se ovaj put moje mišljenje promijeniti ili će se potvrditi „ništa posebno“?
Četvrtak u Dubrovniku
Dolazak u Dubrovnik prati kolone crnih kombija. Slijevaju se niz grad kao rijeka koja je probila branu i prebacuju turiste kao vreće krumpira. Četvrtak je popodne, a na moru je sve sporije i vrijeme kao da ne postoji. Možda mi zato brzina crnih kombija upada u oči. Brzi smo i dobri u dogovaranju, pogotovo kada je riječ o hrani, odlučujemo produženi ljetni vikend započeti u restoranu Domestico.
Domestico je restoran kao da si ušao nekome u dvorište. Zelenilo kojim je okružen stvara idealnu izolaciju od gužve i vreve i savršeno se uklapa s rustikalnim uređenjem koje je ujedno moje najdraže. Namaz od pečenog brancina sa salatom od špinata i cikle zvučao je kao savršen početak. Dok smo čekali rižoto, vrijeme je teklo uz čašu bijelog vina. Dva sata bez mobitela i planiranja, samo prisutnost i razgovor. Kava bez kofeina i čokoladna krostata za kraj.
Uzela sam trenutak za osjetiti prve dojmove. Življe je, više je ljudi i čujem žamor. Toplije je, možda ispunjeni prostori i više ljudi unose i više topline. Stradun vrvi ljudima, kao paukova mreža isprepliću se turisti, prodavači i ugostitelji. Zvukovi violine odjekuju kamenim zidovima dok se još jedna tura „Game of Thronesa“ šulja kroz grad. Kupujemo sladoled, sjedimo na stepenicama i slušamo život.
Do apartmana šećemo uz more. Mirno je i obasjano svjetlom uličnih svjetiljki. Uvijek sam se pitala kakav je život morskih ljudi? Kad svaki dan imaš priliku upiti more i razbistriti sve moje misli uz valove? Gledam društvo koje sjedi na zidiću s hladnom limenkom piva. Nešto je zarazno u njihovoj dobroj energiji, smijehu i razgovoru. U tišini tražim povezanost s gradom, taj magični trenutak o kojem svi govore. Lijep je grad, ali i dalje se pitam je li to dovoljno?
Vege restoran
Alarm zvoni u sedam sati, a ja osjećam veliku netrpeljivost prema osobi koja se dosjetila „Hej, ‘ajmo proizvesti alarm!“. Ustala sam, spremila stvari u ruksak i krenula na plažu. Dojma sam da izgledam kao dvogodišnjak koji nešto mrmlja i ruši sve pred sobom. Tijelo hoda, ali mozak još spava zato sam nekoliko puta skoro pala.
Grad je već užurban. Dostavni kombiji ispred pekarnica i supermarketa, djeca trče na jutarnje treninge, zadnji gutljaji jutarnje kave u kafićima i gužva u autobusima. Neki se pozdravljaju kimanjem glave, a neki se veselo smiju i dogovaraju kavu, ali svi se znaju. Za neke prednost, a nekima mana manjih gradova.
Volim jutra uz more i jutra prije turista. Plaža je skoro prazna. Tu su stariji ljudi i mala djeca. Stavljam svoj ručnik uz more, dok mi more dotiče stopala i nastavljam spavati. Šum valova je najbolja uspavanka, a nekad valovi odluče da je vrijeme za buđenje i smoče moj ručnik. Netko jede kroasan, a netko lubenicu, djeca viču, starci se smiju i život se događa. Tako jednostavni, a živi trenuci.
Dugo smo pili kavu, zapravo popili smo dvije kave, doručkovali kroasan i zaključili jutro sa cijeđenim sokom od narandže. Imali smo puno ideja kako provesti dan, ali ostale su ideje. Kako sam u ovo doba bila vegetarijanac, odluka je pala na ručak u vegetarijanskom restoranu, Urban &Veggie. Dočekao nas je šareni prostor koji diše. Prostrana terasa ukrašena cvijećem i drvenim stolovima koji nisu zalijepljeni jedan za drugog. Danas je sve brzo pa i obroci, a privatnost za obrokom postaje luksuz.
„Za početak, preporučamo naše domaće bruschete i dva namaza, grašak i menta, paprika i orasi.“. Vegetarijanska jela su jako maštovita u sklapanju namirnica i većinom ono što djeluje nespojivo je najčešće najfinije. Počeli smo s platom predjela, a završili sa zdravim palačinkama. Ako ste vegetarijanac u Dubrovniku ili ste željni probati nešto novo, ovo je mjesto za vas.
Izlet u Cavtat
Potpuno ne planirano na plaži nakon kupanja uslijedilo je pitanje: „E, a zašto ne bi otišli do Cavtata? Malo šetnja, kupanje, lagana večerica?“. Od Dubrovnika do Cavtata je pola sata vožnje autom. Otkriti ću tajnu ljubiteljima malih mjesta, Cavtat je mali savršeni raj. I da, ovdje se želim vratiti i posvetiti vrijeme ovom gradiću!
Cavtat su osnovali Grci, a Rimljani su ga preimenovali u Epidaurum. Mnoge su legende oko njegovog imena na hrvatskom jeziku, a možda je točna legenda koja kaže da dolazi od glagola „cvjetati“. Pitam se kakve sve priče su procvjetale u ovom gradu?
Ovdje je rođen veliki hrvatski slikar, Vlaho Bukovac, začetnik hrvatskog modernog slikarstva. Kamena dvokatnica s vrtom danas je izložbeni prostor pun njegovih slika, uspomena i ostataka života. Osjećam nelagodu, kao da ulazim u nečije intimne dijelove bez dozvole. Pitam se bi li Vlaho bio sretan dok ljudi šeću njegovim prostorom i uspomenama. Bi li htio da ga toliko poznajemo? Osjećam se kao uljez i izlazim.
Skrenuli smo prema promenadi i šetali uz more. Šareni rustikalni beach bar Little Star smješten na litici apsolutno je po našoj mjeri. Ispijanje hladnog pića i pogled na more podsjetilo me da ovaj bar može probuditi osjećaj da ne znaš gdje si i na kojem kontinentu. Obožavam mjesta gdje me nitko ne gleda ispod oka ili mrmljajući prisilno smiješi, možda vrijeme brže prolazi kada ti je lijepo i osjećaš zadovoljstvo. A možda je to samo osjećaj.
Cavtat ne vrvi s bezbroj pekarnica, slastičarnica i zalogajnica, već se može pohvaliti umjerenim brojem restorana, svi redom lijepo smješteni i dobro uređeni s jako dobrom ponudom svježe hrane i vinskog izbora. Smjestili smo se u jednom od restorana, naručili ribu i vino. Primijetila sam par 60+ godina. Smijali su se kao tinejdžeri na prvom dejtu i izgledali tako zaljubljeno. Uživala sam u njihovoj opuštenosti i bilo ih je baš briga što će netko reći. Oni su se tako dobro zabavljali i to je ono što i ja želim. Smijati se zaljubljeno sa svojim mužem u Cavtatu sa 60+godina.
Ljetne večeri
Obožavam ljetne večeri na balkonu. Utonem u stolac, noge ispružim na ogradu, a glazba svira u pozadini. U daljini gledam obrise mora, a pogled mi seže na nogometni teren. Ironično, najljepša trava ljeti je na nogometnim terenima. Dok reflektori svijetle roj đavoljih krvopija vrvi ispod svjetla i pohotno gleda svoje nove žrtve.
U Zagrebu kada izađem na balkon, uđem susjedu u dnevnu sobu. Ovaj balkon mi pruža privatnost i prostor za sebe. Ručnici se suše, pivica se hladi odnosno grije obzirom na temperature, pokoji vjetrić donese miris mora i borova. Život…
Dok sjedim na balkonu pitam se jesam li konačno razumjela Dubrovnik? Jesu li mi se dojmovi promijenili ili sam i dalje jedna od rijetkih kojima je ovaj grad „ništa posebno“?
Čujem grad koji priča svoju priču, ponekad mi se čini da svaki kantun šapće dok prolaziš njime. Simetrični crveni crijepovi grle grad koji djeluje sigurno i zaštićeno iza zidina. Uživala sam usporim jutrima, dugim šetnjama, jutru na plaži i romantičnom Cavtatu. Pokušavam još jednom osjetiti ili barem razumjeti fascinaciju ovim gradom. Pronaći to magično mjesto, onu iskru koju drugi obožavaju.
Međutim, ništa se ne događa. Ne razumijem grad kojeg drugi obožavaju. Ne osjećam „to“ što drugi osjećaju. Lijepo je, ali i dalje je samo lijepo.
I to je dovoljno, ne moraš voljeti sve što vole drugi. Uklapati se u tuđa očekivanja što bi te trebalo oduševiti. Autentičnost i iskrenost je važnija od bilo čijeg mišljenja i Instagram posta. Jeste li vi razumjeli grad koji drugi obožavaju, a vama je ‘ništa posebno’?
Nastavak vikenda, muke po svevišnjoj navigaciji i ostale zgode i nezgode u Crnoj Gori, pročitaj u ovom tekstu: Herceg Novi, kava i stepenice.