Dubrovnik i ženski produženi vikend

Nekada djelujem impulzivno. Većinom prevrćem i obrćem, razvijam tisuće scenarija i na kraju napravim prvo ili ništa. Ali postoje trenuci u kojima mozak nema vremena za scenarije, kreiranje armagedona, filmova strave i katastrofe. U takvom impulzivnom stanju kupujem kartu za Dubrovnik. Dubrovnik možda nije, ali moj mozak je čista egzotika. Slijedi kratki pregled egzotike: je li pametno uzeti dan godišnjeg, imam li ja pravo na to, a posao, možda ipak da ne idem, a što ako nešto bude, hmh, a treba li mi uopće odmor… U čistoj ekstravaganciji mozga izdvajam „imam li pravo, imam li pravo na sebe i zaslužujem li ja to“. Odrastala sam sa izjavama “Život je težak, krvavo se radi i zarađuje, a sreća ne dolazi lako. Sreća i ljubav su porez za budale, izmišljotina neradnika i besposličara”. Bila sam milion posto uvjerena ako krepavam od rada, ja sam vrijedna, ostvarujem svoju svrhu i napokon me priznaje najbliža okolina. Od svega toga, prije par godina, obistinili su se redoviti posjeti fizioterapeutu koji pokretnost i mobilnost znače. 

Otvaram mali crveni kofer i pažljivo pospremam uspomene, naime moj mali crveni kofer je ujedno najvjerniji suputnik od Azije i Amerike do Europe i Afrike. Skupa smo devet godina, kotači su izlizani, a tkanina poderana jer je na pokretnim stepenicama u Madridu odlučio isprobati zakone fizike slobodnog pada, a jarko crvena boja poprimila je note takozvane prljavo crvene, boje crnog vina, ili u prijevodu kofer je prljav i izlizan. Slažem haljinu, majicu, hlače, kupaći, četkicu za zube i u slijedećem trenu nalazim se ispred aerodroma, ovaj put bez drugog dugogodišnjeg suputnika, crvenih starki. Znam, starke nisu obuća za dugo hodanje niti su dizajnirana za stopala, bar ne ljudska, ali to je u kategoriji brige o sebi, a oni koji brinu o sebi su pičkice. Umirovila sam starke, eno ih kući, konci vire na sve strane, đon prepolovljen, stopala opravljena, a posjeti pedikeru prorijeđeni. 

Ne sjećam se posljednjeg leta sa zagrebačkog aerodroma, a još manje leta s croatia airlinesom. Iznenadila me opcija on line check-ina, šta ja znam, možda stvarno mislim da živimo u kamenom dobu. Predrasude, znam. Kažu sezona je u punom jeku, hmh, sudeći po aerodromu i otvorenoj jednoj traci na kontroli i činjenici da sam odmah na redu, ne znam, možda i nije. Neki će reći to je zato jer je datum 15.7., a špica počinje deset dana kasnije. Razmišljam, u turističkoj zemlji vazda je kaos, a ne određenih tri tjedan u godini. Možda sam ja picajlza. Nakon uspješno odrađene kontrole, gledam idem li lijevo ili desno, nekad su domaći letovi bili desno, sada na križanju staze svi idemo lijevo. Nema kontrole, nema policije, dugo željena Europa i pomodarstvo zapadnog svijeta je, napokon, stiglo. Uvijek me veselio povratak u maleni Zagreb i osjećaj da mogu mirno hodati ulicama grada u večernjim satima. Al’ dobro, Europa je tu, vuk sit, koza cijela. Sjedim, čekam polazak i mantram samo da nije dash, molim te Bože, samo da nije dash.

Zastanem kada trebam reći na pola puno ili prazno jer mi se uvuklo je li čaša puna ili prazna, a kako gledam na život ovisi, baš, o toj čaši. Dražesno. Neću ja biti nesreća pa reći da je prazno, ne, ne, avion je na pola pun i nije dash. Taman kada smo sjeli u polu pun avion, ulazi beba i roza plišana ptica moje visine, dakle, 1,60m nizine. Beba u avionu je znak za najviši stupanj uzbune, kod crveno, hitno se saziva krizni stožer svih službi za spašavanje i gorskih i nizinskih. Ne pomaže ni samo 55 minuta leta Zagreb-Dubrovnik. Neprocjenjivo je promatrati lica putnika kada oči ugledaju bebu koja cvrkutavo i umiljato ulazi u avion. Deformirana lica, šok i nevjerica slijeva se od prvog do zadnjeg reda, pogledi frcaju mržnju, kako se usuđuješ, kakav si roditelj, zašto putuješ s bebom. Doma se zatvori, zabarikadiraj daskama vrata i prozore i čekaj da beba poraste. Kada poraste i onda čekaj jer dijete trči, vrišti, ima tisuće pitanja, ne može biti na miru. Zatvori se i čekaj, da, šta ja znam, odraste, e, tad je dobro. Odraslom svijetu nedostaju djeca, odraslima nedostaje dijete u njima koje su zaboravili, pokopali i ne daj Bože da išta dječje izviri iz njih.

Dubrovnik i mi u zagrljaju hidroelektrane

Po slijetanju skidam čarape i jaknu, nauči čovjek, klime u avionu su otprilike kao da si u hladnjači. Šta ja znam, možda to tako mora biti, zakoni fizike i kemije, možda je toliko vruće pod oblacima pa treba odvaliti klima uređaj. U suprotnom, ljude se isprže k’o jaje na oko od vrućine, zato i ptice mašu krilima, vruće im je, sustav hlađenja. Dubrovnik vrvi crnim kombijima, odlazak, dolazak, da, nema boljeg mjesta za promatrati rastanke i sastanke od kolodvora i aerodroma. Dok se vozimo s aerodroma, more je s naše lijeve strane. More, glazba, vjetar u kosi, sve može na moru. Gužva je, proći će, čekaš, doći će, lagano, popiješ piće ili dva, neka, sve može na moru. Po povratku u „normalan svijet“ ljudi se povampire, kažem ja, nije do svijeta, do ljudi je. 

Najprije hrana, a potom život. Naš najbolji prijatelj u istraživanju gdje ćemo sjesti i dobru spizu izjesti je google. Nema dalje, a ni bliže. Pravilo je jednostavno, čitaš recenzije s posebnim naglaskom na niske ocjene jer restoran ima lampice koje, zamisli, svijetle ili se gost prvi put susreo s lovorovim listom koji mu se nije svidio, ali sve drugo je bilo besprijekorno. U blizini aerodroma nalazi se restoran Domestico, a kada si okružen lokalcima, znaš da si na dobrom mjestu, posebice jer su se cijene u Hrvatskoj vinule nebu pod oblake. Nakon burgera, mineralne, kave, piva i kolača, vrijeme je za plažu, baš onu odabranu prema beach baru pa kad je bal nek’ je bal. Rijetko plažu odabiremo prema beach baru, ovaj put jesmo i tada završimo u blizini hidroelektrane.

Dolazimo na plažu. Cika, vriska, dječica se igraju, a kakvo je more? Voda je ledena! Znači le-de-na! Kao pravi kopneni čovjek moj ulazak u more traje bar pola sata, namakanje do razine smežuranosti. Leđa se upeku da čujem more kako cvrči k’o meso koje baciš na vruće ulje. U ovom slučaju, nakon par sekundi ne osjećam noge do koljena, odrvenila sam. Preledna je to voda za kopnenog čovjeka, nek’ su se i leđa upekla, pravac napolje. Djeca su bezbrižna, vesela, otvorena za svijet, slušam dobro znane rečenice „pazi, nemoj, vamo dođi, kud ćeš tamo, rekla sam ne, čuješ ti mene“. Kada bi odrasli istraživali svoju psihu shvatili bi koliko je čovjek slojevita i kompleksna ličnost i bolje bi razumjeli sebe i djecu. Ukorijenjene rečenice tada bi zamijenile sljedeće “Vidim da si tužan, zagrli jastuk i nasloni se na zid koji će ti biti potpora i isplači se ako mama i tata nisu pored tebe da te zagrle. Vidim da si ljut, udari jastuk, pritom pazimo na sebe i druge i ne gađamo se kamenjem ili pljujemo. Vidim da si uzbuđen i drago mi je, skači, trči, smij se, osjeti svoju sreću pritom se ne udaramo i ne tučeš mamu i tatu.”. Zamisli svijet u kojem su ljudi svjesni sebe…

Stan u kojem smo smještene je na Lapadu, u blizini restorana Pantarul. Ove informacije ne znače da sam poznavatelj, dapače, moj prvi susret s Dubrovnikom završio je neslavno. Jednostavno mi nije bilo jasno zbog čega su ljudi fascinirani gradom. Što je toliko posebno? Nisam sigurna ni da je ovaj put donio odgovore, ali počinjem razumjeti. Ima nešto u opuštenosti, lakoći, šminki i moru. Kamene ploče i utabane staze kojima su koračali knezovi. Djeve ostavljale tragove svojim dugačkim haljinama koje su vukle kroz uske i skrivene prolaze. Žamor u luci i  mirisi nadvili se nad gradom sa svakim novim dolaskom brodova. Sakrivene i otkrivene emocije prelijevaju se kao val koji podire u stijenu, a potom nježno i stidljivo tek s pokojom kapljicom zapljusne obalu. Plemeniti, uzvišeni i nesavršeni.

Obožavam ljetne večeri na balkonu kada utonem u stolac, noge ispružim na ogradu, a glazba svira u pozadini. Gušt. Na desno, u daljini vidim obrise mora, a naš pogled seže na nogometni teren. Ironično, najljepša trava ljeti je na nogometnim terenima. Reflektori svijetle, a roj đavoljih krvopija vrvi ispod svjetla, vriska para teren, a poslije svi sjede za istim stolom. Nedostaje janje ili prase i bokal vina. U Zagrebu kada izađem na balkon, uđem susjedu u dnevnu sobu. Ovaj balkon pruža privatnost, prostor za sebe, dišem slobodno, ručnici se suše, pivica se hladi odnosno grije obzirom na temperature, pokoji vjetrić donese miris mora i borova. Život…

Gužva, Apreol i Marisol bez Esmeralde

Moja kuma i ja puno hodamo, ona redovno pronalazi razne prečice što je, također, znak za alarm jer rijetko je kraći put brži i jednostavniji. Možda je tako i sa životom, nisam ni ja lišena te bolesti, što brže i što lakše. Život ide svojim tokom, uvijek te vrati na put i suoči s onim od čega bježiš. Dražesno. Ovaj put nismo hodale, red je ljeti testirati javni prijevoz i svoja osjetila. Čisto da primijetimo imamo li problema i trebamo li neki pregled. Pozitivna stvar javnih prijevoza su klima uređaji, negativno je nedostatak čarapa, jakne i ostale opreme. Osim što ovim činom testiraš mirisna osjetila, testiraš i imunitet jer to kašlje, to kiše, to iskre frcaju na sve strane.

Dolazak u grad prati gužva. Logično. Nisam neki ljubitelj gužve, prenapeto za moj živčani sustav. Dok pijemo aperol spritz udaljene od Straduna i žiže ljudi razmišljamo što ćemo sutra. Stol do nas sjede tri Španjolke, mlada bića u ranim dvadesetima. Moja generacija koja se u devedesetima zabavljala uz Marisol i Esmeraldu usavršila je španjolski jezik bez puno muke. U jednom trenu prilazi im četvrta prijateljica u najobičnijim hlačama i majci za plažu, tražila je ključ od sobe. Apropo balkanske ne cijepljenosti od profinjenosti i što će selo reći, nismo jedini. Pogledavale su preko ramena gledaju li ih ostali gosti i tiho komentirale kako se usudila tako obučena ući u bar. Slažem se, njezina odjeća primjer je neprimjerenog ponašanja za sve robove sela i tuđeg mišljenja.

Najbitnija stavka naše večeri bila je što ćemo sutra i kamo ćemo ići. Bilo kamo odem želim iskoristiti maksimum, a koliko je to dobro, toliko je i loše. Nekada je rezultat potpuni kolaps jer je raspored prenatrpan i zadnja dva dana sam k’o smrt na dopustu. Odmaranje i uživanje je novost koju učim, nekada uspješnije, a nekada završim u drugoj državi, jer, blizu je. Tako je bilo i ovaj put, Dubrovnik i Crnu Goru dijeli sat vremena vožnje pa kada je tako zašto ne bi, u samo tri dana noćenja, posjetile Herceg Novi? Osim što nekada djelujem impulzivno tu je i spontanost. Blokiranje spontanosti i oduzimanje sebi dozvole za djelovati spontano je kao prekidanje dotoka kisika u pluća, pokušavamo udahnuti, hropćemo, a zrak ne dolazi…

Nastavak vikenda, muke po svevišnjoj navigaciji i ostale zgode i nezgode u Crnoj Gori, pročitaj u ovom tekstu: Herceg Novi, kava i stepenice.