Kako postaviti zdrave granice i izgraditi bolje odnose
Uh, granice! Zdrave ili nezdrave granice, ponekad mi se čini da ova tema nema kraj, a nisam sigurna ni da znam gdje joj je početak. Što više razmišljam o ovoj temi, zaključujem kako se osobni razvoj vrti oko dvije teme: kontakt i granice. Dok čitaš riječi koje slažem na papiru, ne znam što me više oduševljava ovom spoznajom. Je li kontakt ili granica, je li kokoš ili jaje? Eto, mozgalica za terapeute, psihiće i sve one koji se tako osjećaju. Nema na čemu i drugi put. Ja kažem kontakt, a opet mogu li nezdrave granice voditi kontaktu jer s nezdravim granicama nisi u stanju uspostaviti kontakt, a nezdrav kontakt stvarno nije kontakt. Ili?
Kroz kontakt i granice gradimo odnose sa sobom i drugima što određuje koliko ćemo rasti, osjećati se ispunjeno i živjeti Život u skladu s našim uvjerenjima i svrhom!
Zašto su zdrave granice važne?
Razvoj koncepta granica rezultat je kolektivnog rada mnogih stručnjaka. Kroz razne pristupe i terapijske modalitete istraživali su kako čovjek može graditi i održati zdrave granice u svrhu boljeg emocionalnog i psihološkog funkcioniranja. Granice u psihologiji znače prepoznavanje i poštovanje osobnog prostora, potreba i osjećaja, kako vlastitih tako i tuđih. Granice nas štite, daju jasnoću i omogućavaju povezanost sa sobom. Granice nisu zid kojim se ograđujemo, već vrata koja mi otvaramo kada i kome želimo!
Zdrave granice pomažu nam očuvati identitet, emocionalnu stabilnost i unutarnji mir. Omogućuju nam biti uz druge, ali ne na vlastitu štetu. Uz zdrave granice, znamo što želimo i jasno ih komuniciramo, bez osjećaja krivnje. Nezdrave granice možemo promatrati iz dva kuta ili je osoba previše otvorena ili rigidna. U prvom slučaju dopušta drugima da pređu preko nje, govori da iako misli ne, iscrpljuje se i gubi kontakt sa sobom. U drugom slučaju ne dopušta drugima da joj se približi, boji se ranjivosti i odbija podršku.
Bez zdravih granica, gubimo se u tuđim očekivanjima, pokušavamo svima ugoditi i zaboravljamo na vlastite potrebe.
Zamislimo dvije žene, Marina je supruga i majka dvoje djece, dok je Ana slobodna i živi sama:
Marina, 38 godina, supruga i majka dvoje djece i u svakom trenutku dostupna svojoj obitelji. Suprug ima svoj posao i ona preuzima većinu obiteljskih obaveza, djeca je traže u svakom trenutku, a ona se ne sjeća kada je imala trenutak za sebe.
Zdrave granice: Marina odlučuje jednom tjedno, minimalno, sat vremena uzeti samo za sebe: šetnja, knjiga ili kava s prijateljicom. Govori suprugu i prijateljima: “Potrebno mi je vrijeme za sebe kako bi imala više energije.”. Marina svojim primjerom uči djecu što je zdravo postavljanje granica i da nam je potrebno vrijeme za sebe kako bi bili zdravi, sretni i u konačnici funkcionirali.
Nezdrave granice: Marina i dalje radi sve sama, ne traži pomoć iako se osjeća iscrpljeno, počinje se stvarati osjećaj nevidljivosti. Ako kaže “ne”, osjećaja krivnju.
Ana, 34 godine, slobodna i ambiciozna i predana poslu. Često osjeća pritisak stalne dostupnosti kolegama i nadređenima. Osim toga, osjeća se dužnom uvijek biti uz prijatelje, čak i kada bi radije bila sama.
Zdrave granice: Ana odlučuje postaviti jasne granice na poslu: ne odgovara na e-mailove i pozive izvan radnog vremena. Također, uči reći prijateljima: “Večeras je vrijeme za mene, vidimo se drugi put.”
Nezdrave granice: Ana se boji reći “ne” zbog straha od gubitka posla ili će prijatelji misliti da ih zanemaruje. Zbog stalnog prilagođavanja drugima, osjeća frustraciju i umor.
Nezdrave granice: Od djetinjstva do odraslog svijeta
Dok sam slušala o granicama, činilo mi sve jasnim, ali onda su došle psihoterapije i svako novo otvaranje granica dizalo je sloj po sloj. U jednom od tih slojeva pronašla sam usađeno sjeme: “Ako kažeš ne, sebična si. Ljudima je teško i treba im pomoći, a dok imaš kruh i krov nad glavom ti si dobro. I ako misliš da ti je loše, pogledaj malo oko sebe pa ćeš vidjeti da može gore…”. Na stranu što se danas pitam što je moglo gore od slika koje nosim iz 90-ih, dugo sam se vrzmala s doživljajem granica kao činom sebičnosti.
Zdrave granice nisu čin sebičnosti ili odbacivanje drugih, one su izraz poštovanja, kako prema sebi, tako i prema drugima.
Danas u odrasloj dobi, svaki dan srećemo ljude koje nitko nije naučio što su granice! Ljude kojima su granice gažene od djetinjstva pa sada nemaju sposobnost prepoznati vlastiti prostor niti poštovati tuđi? Takvi ljudi, nesvjesno, prelaze granice drugima. Kada dobiju oštru reakciju osjećaju se odbačeno i neshvaćeno, a zapravo ne znaju da su pogriješili. Da bi naš prostor bio siguran, da bi učili o zdravim granicama, gradili zdrav kontakt, razvijali samosvijest, emocionalnu regulaciju i svoju autentičnost potrebno je ispred sebe imati osviještenu odraslu osobu! Na sebi radiš zbog sebe, ali i zbog svoje djece i svijeta kojeg ostavljaš, a ima malo i evolucije i evolucijskog razvoja. Jer mene fakat zanima što ima iza ovoga, što ide iza osviještenosti…
Zamislimo dječaka Ivana koji odrasta u obitelji u kojoj su granice enigma. Kada pokušava izraziti svoje osjećaje, roditelji mu govore: “Ne budi preosjetljiv. Preuveličavaš jer uopće nije tako. Ponašaj se kao muško.” Ako kaže “ne”, nailazi na kritiku: “Kako možeš biti tako nezahvalan? Što mi sve radimo za tebe, a ti tako vraćaš? Kako te nije sram tako se ponašati? Druga djeca nemaju ništa, a pogledaj što ti imaš?”. Ivan uči da njegova potreba za osobnim prostorom nije važna, a potrebe drugih su prioritet.
Kako odrasta Ivan ulazi u prijateljske i partnerske odnose, međutim, tu počinju problemi. Ivan se osjeća odbačeno i ljuto ako mu prijatelj ne odgovori odmah na poruku ili mu kolega na poslu kaže “Razgovarati ćemo kasnije, sada nemam vremena.”. Kada ga partnerica zamoli za malo prostora, Ivan se osjeća povrijeđeno i nije mu jasno zašto ga odguruje. Ivan ne razumije da ljudi imaju osobni prostor jer on nije imao pravo na osobni prostor. Ovo je objašnjenje, ovo nije opravdanje za ovakva ili bilo kakva ponašanja! Na nama je preuzeti odgovornost za sebe jer nitko neće doći i nitko nas neće spasiti! Tko zna, možda je to ta najvažnija lekcija koju učimo u ovom ovozemaljskom Životu…
Žao mi je što nisu poštivali tebe i tvoj osobni prostor. Žao mi je što su zgazili i okaljali tvoj prostor. Žao mi je što si se osjećao/la samo i odbačeno.
Roditelji i granice: Kako ih postaviti bez osjećaja krivnje
Roditelji često osjećaju krivnju u postavljanju granica, pogotovo kada dijete zbog toga postaje frustrirano ili ljuto. U svemu je najvažnije razumijevanje jer djetetove frustracije su prirodne i ne, to ne znači loše roditeljstvo dapače znači razvijanje samoregulacije i emocionalne inteligencije. Granice nisu kazna, to je način kako dijete uči odgovornost, strpljenje i upravljanje vlastitim emocijama.
Roditelj ne treba “spašavati” dijete od neugodnih osjećaja. Kroz suočavanje s takvim emocijama, dijete uči nositi se s frustracijom i razvija samoregulaciju.
Mama koja popušta:
Petogodišnja Lana vidi igračku i želi ju odmah. Mama govori: “Ne, danas nećemo kupovati igračke.”, ali Lana počinje plakati i bacati se po podu. U tom trenu mama osjeća nelagodu i krivnju jer je Lana nesretna, ali je i u strahu od etikete “stroga ili zločesta mama”. Svemu tome ne pomažu pogledi, a i pokoji komentar prolaznika jer se osjeća posramljeno i nesposobno odgajati dijete. Kako bi što brže, mamine neugodne emocije prošle, mama popušta: “Dobro, ali samo ovaj put.”
Rezultat: Lana uči ako negoduje ili viče dobiti će što želi. U kasnijem životu, ima teškoća s frustracijom i samokontrolom: ako nešto ne dobije odmah osjeća snažan stres, impulzivna je u trošenju novca i teško prihvaća odbijanje.
Mama koja ostaje dosljedna:
Lana vidi igračku i traži je. Mama mirno, ali čvrsto kaže: “Danas ne kupujemo igračke. Znam da ti se jako sviđa i možemo razmisliti o njoj za neki drugi put.” Lana počinje plakati, no mama ostaje smirena: “Razumijem da si razočarana. Znam da ti nije lako, ali danas nećemo kupiti igračku.” Ne obazire se na poglede i komentare prolaznika i ne popušta.
Rezultat: Lana uči da ne može uvijek dobiti sve što želi, a frustracija nije kraj svijeta. U odrasloj dobi, ima veću emocionalnu regulaciju, zna planirati svoje troškove i bolje podnosi situacije kada stvari ne idu po planu.
Kako postaviti zdrave granice u svakodnevnom životu
Ako ne znamo postaviti granice, život nas može dovesti do iscrpljenosti, nezadovoljstva pa čak i zdravstvenih problema. Osjećamo se izgubljeno, nesigurno i nesvjesno dopuštamo drugima da odlučuju umjesto nas. Ali postoji dobra vijest, ako te nitko nije naučio postaviti granice u djetinjstvu, možeš naučiti u odrasloj dobi:
Prvi korak je osvijestiti problem. Ako se osjećaš povrijeđeno ili zanemareno jer tvoji prijatelji ili partner treba prostor ili kaže “ne”, to je znak za upoznavanje i učenja o granicama.
Drugi korak je učenje kroz promatranje. Kako reagiraju ljudi koji imaju zdrave granice? Primjerice, prijatelj koji kaže: “Sad trebam malo mira, ali rado pričamo sutra,” te ne odbacuje, nego izražava svoje potrebe.
Treći korak je vježbanje postavljanja i poštivanja granica. Pokušaj reći: “Treba mi vrijeme za sebe, ali čujemo se kasnije.” I prihvatiti kada netko kaže isto tebi, sjeti se, osoba te ne odbacuje. Ali, za nekoga je treći korak zapravo slijedeći četvrti korak, a to je terapeut.
Četvrti korak, a za mnoge i prvi korak je terapeut. Nisu nam rane iste, nečije su dublje, nečije su blaže. Oči terapeuta i razgovor u kojem ćeš otkrivati sebe, svoje nedoumice i učiti razumjeti što su granice te otkud i zašto dolazi osjećaj odbačenosti vodi te u mirniju i ljepšu budućnost. Ako ćemo rječnikom new age-a, vodi te ka najboljoj verziji sebe.
Jedna od najvažnijih rečenica koju sam čula od terapeuta “Neće se svima svidjeti tvoje granice i to je OK. Da, može se dogoditi da ljudi svakako reagiraju i to je OK. To nije tvoja briga, ti imaš sebe i svoje granice.”.
