Tbilisi: Solo putovanje u srce Gruzije

Uz zagušene taktove turske glazbe, lubenica i pekmez lagano klize niz tanjur. Podsjećaju me na puža golaća koji za sobom ostavlja sluzav i ljepljiv trag. U daljini, pohotni galeb strpljivo čeka, još malo i ova lubenica postati će jutarnji trofej u njegovom kljunu. Istina, ne znam kakvi su hoteli u Istanbulu, ali na krovovima hostela je prostor za druženje i mjesto gdje se poslužuje doručak. S tih krovova ujutro gledam izlazak sunca, a navečer brojim zvijezde uz Efes, jedno od dražih piva. Okrenem se, a galeb je spreman u juriš jer se dvonožni glodavac udaljava od stola. Kad si sit, možeš sve, tako kažu ljudi i reklame. Šta ja znam, redovno mi pozli kada gledam pohlepne Kineze s krcatim tanjurima dok im hrana ispada iz usta, a lubenica i pekmez klize niz tanjur. Barem su galebovi u lovu na trofeje, a ja u lovu na let za Tbilisi. 

Zrak ne može biti težak, kažu fizičari, e, da imam škrge i njih bi danas izvadila, možda bi bilo lakše. Ispred mene je novi let, puna naprtnjača, novi hostel i nova zemlja koja nije konačna destinacija na ovom putovanju. Negdje na pola puta od onesviještenog stanja i pakiranja ruksaka, uzela sam mobitel i organizirala prijevoz po slijetanju u novi grad. Postoje, ti neki, životni trenuci kada čovjek ne pita za cijenu, istina, moj prijevoz je u nemjerljivoj kategoriji lakših situacija. 

Kako sam sjela u avion do prozora tako sam zaspala, probudili su me kotači, tmuran i namrgođen Tbilisi. Prijevoz je bio na dogovorenom mjestu i bila sam u stanju nastaviti san na putu do hostela, ali prizori i ambijent imali su drugačiji plan.

Par mjeseci ranije, dok se Zagreb budio iz zimskog sna planirala sam novo putovanje. Znala sam da želim u Tursku, vidjeti Kapadokiju i vratiti se, po tko zna koji put, u Istanbul, no što poslije. Možda Grčka ili daleki Istok? Pogled se često zaustavljao na Iranu, a moje srčeko se dobrovoljno prikopčalo na aparate od sluđenosti solo putovanja u Iran. A Gruzija, Armenija i Azerbajdžan? Zvuči dovoljno egzotično, blizu i daleko. Srčeko se ionako prikopčalo na aparate, a živčani sustav  pred kolapsom jer krećem na još jedno solo putovanje.

Nisam znala što očekivati od tih zemalja, a nisam previše ni razmišljala. Ne razmišljam dok putujem, pogotovo kada putujem sama. Kada avion sleti, dio mog mozga se isključi, istražujem, otkrivam, smijem se. Po povratku u Zagreb isključeni dio mozga se uključuje i slijedi egzotika. Kratki pregled egzotike: kako sam mogla napraviti/reći/otići/slijediti pa znaš li što se moglo dogoditi… Zato sam stvorila zlatno pravilo, uvijek nosim karticu s dovoljno novaca za kupnju, povratne, avionske karte, korak ispred panike. Pravilo vrijedi za sve kontinente pa i nekadašnju puritansku Europu. Šta ćeš, zapad je ipak zapad, a dodamo li još koji shopping centar i xxl kokice na korak smo do ostvarenja američkog sna.

Vesela družina s drugog kata

Auto juri, ostavljamo prašinu, probušene dječje lopte, nastambe i straćare bez prozora. U Gruziji, vrijeme je zakopano u davninama, kazaljke se poklopile na satu i stale u vremenu. Ponekad me moderni zapadni ljudi podsjete na ljude iz prošlosti koji bi stali ispred kaveza iza čijih rešetaka su bila neobična bića zvana, iznenađenja li, ljudi. Oduševljenih i razrogačenih očiju gledali bi u čudnovata bića pa se snebivali, divili, smješkali i zgražali. Slažem misli dok prolazimo trošnim makadamom, a auto od rupa na cesti ili kako god nazvati to po čemu vozi samo što nije dotaknuo jezgru Zemljine kore.

Kao da gledam napuštena i oronula hrvatska sela, ali ova mjesta su oplemenjena stanovnicima, a najviše dječjom cikom i vriskom. Vodom koja se pumpa u dvorištu, ženama koje sa šalicom kave sjede na kućnom pragu i viču na djecu koja lete kroz labirint prašine, dok muški stoluju s bocom, gruzijske rakije, čače za okruglim stolom na kraju ulice.

Dok se vozimo labirintom ulica do hostela pitam se je li ovako izgledalo 19.-to stoljeće. Možda i je, ako je vjerovati filmovima i onim, „dobrim dečkima“, koji su ispisali povijest. Ispred mene je Tbilisi, nizovi kućica različitih visina naslonjene jedne na drugu. Neke imaju vrata, neke daske na prozorima, neke su napuštene, u nekima žive obitelji. Gruzijci i dalje njeguju običaj da u jednoj kući živi nekoliko generacija. Nekada su to bili i naši prostori, a onda smo se razdvojili, otuđili, otišli.

Otvaram vrata, ulazim u hladan i mračan haustor koji smrdi po vlazi. Podnošljivo je, bilo je i gorih. Penjem se kamenim stepenicama do drugog kata i prstima klizim po crnoj izgrebanoj ogradi. Stojim ispred masivnih bijelih vrata pod šifrom. Otvaram vrata Nomad hostela i ulazim u predsoblje s bijelim šankom u sredini i malim bijelim stolovima oko njega. U lijevom kutu su kućanski aparati i hladnjak. Ispred mene je dugačak hodnik, s lijeve strane su kupaonica i ženska spavaonica, a s desne strane muška spavaonica.

Ne volim krevete na kat, zazirem od njih pogotovo nakon hostela u Parizu čiji kreveti na kat, recimo to ovako, nisu imali ogradu koja je ulijevala sigurnost. Te dvije noći u Parizu spavala sam priljubljena uza zid k’o mumija. Tbilisi me dočekao s  krevetom na kat, a moje lice nije odavalo sreću iako je ograda oko kreveta ostavljala dojam srednjovjekovne utvrde. Osim kreveta na kat, dočekala me vesela družina Iraca, Engleza i Španjolaca. Moj plan ušuškavanja u palači na katu momentalno bijaše zamijenjen s veselom družinom i kartanjem. Negdje u sred psovanja na engleskom, katalonskom i hrvatskom u hostel je ušetala djevojka iz Rusije. Smjestila se u sobu dok je nas četvero i dalje bilo u žaru borbe, iako nitko više nije znao ni što igramo, koga lovimo i zašto vičemo.

Svanulo je sparno i ljepljivo jutro, a mobitel pokazuje najvišu dnevnu temperaturu 38 stupnjeva. Baš čarobno. Kući zatvorim vrata i prozore i ne izlazim prije 19:00, a na putovanju sam svježa i čila u 08:00. Pri pogledu na temperaturu odluka pada na jutarnju i večernju walking turu, a ostatak vremena ljenčarim na terasi. Ostatak vesele družine zaputio se u istraživanje planine, ali sama pomisao na truckanje iliti vožnju gruzijskim drumskim cestama odbija me u startu.

Dok mažemo pekmez i žvačemo peciva, u predsoblje nečujno, na vršcima prstiju, ušeće djevojka iz Rusije. Na naše „Morning“ pogleda nas velikim plavim očima i prozbori „Dobrae utra“. Oh, moja prilika za vježbanje ruskog jezika, nakon završenog osnovnog stupnja, sjedi za malenim stolićem uspravnih, savršeno ravnih leđa s prekriženim rukama u krilu. Uzima maleni komadić maslaca na nož i pažljivo razmazuje do rubova šnite kruha potom nanosi tanki sloj pekmeza i prinosi ustima pazeći da se ni jedna mrvica ne raspe. Onih par rasutih mrvica nabode na kažiprst i vrati na snježno bijeli tanjur. Nešto je neobično u pogledu na nju, kao da je uspavana ljepotica sišla s dvora.

Nakon doručka sudjelujem u napetoj borbi s naprtnjačom, u kojoj ona pobjeđuje, a sve s ciljem pronalaska najlaganijih hlača. U trenu kada sam se pomirila s raskopanom naprtnjačom i onim gorim dijelom, ponovnim slaganjem, prišla mi je tiha Ruskinja i upitala bi li s njom popila kavu pošto jedina pričam ruski. Zašto ne, umjesto planiranog popodnevnog ljenčarenja na terasi dogovorile smo se naći poslije prve walking ture. 

Tbilisi, povjesničari, vozači i pas 

Užareni beton je svakim korakom postajao uzavrela lava. Sa svakim novim korakom đon tenisica počeo se polako rastapati. Iznenađuje me šarolikost ljudi na walking turi i to u Gruziji, pokrili smo sve kontinente s podjednakim brojem solo putnika i parova. Moje predrasude su se probudile, ali očekivala sam da ću u najboljem slučaju biti s još par ljudi iz Europe.

Ima nešto u vodičima povjesničarima, u trenu kada stanu ispred grupe oni su zapravo stali ispred publike i započeli svoju predstavu. Ispred nas stoji studentica povijesti i prošli smo teme od rođenja i patrijarhata do odnosa s neprijateljem, a Rusi su ipak dobrodošli jer donose novce. Gruzija je jedinstvena zemlja. Prostire se kroz dvanaest klimatska zona zbog čega je krajolik unikatan, govore jezikom i služe se pismom koje se nigdje ne koristi, a vjeruje se da temelji počivaju na aramejskom kojim se govorilo u Isusovo vrijeme. Mišljenja oko Staljina, rođenog Gruzijca, podijeljena su dok ga jedni štuju drugi ga proglašavaju tiraninom. S jedne strane vas zapanji arhitektura svemirskog stila s druge strane ceste i infrastruktura su u katastrofalnom stanju, ali svaki političar zna što je prioritet tako i gruzijski predsjednik.

Dogovor je naći se sa zagonetnom Ruskinjom ispred slavoluka, dio oko kojeg se nalaze „one fensi“ trgovine. Sreća neviđena kada sam ugledala ogromno drvo koje baca hlad na sve strane. Naslanjam leđa na deblo, osjećam težinu svog tijela od sunca koje se s betonom spaja dok s bocom hladne vode klizim po koži i gledam psa koji leži na sred ceste. Možda je njemu lakše, ljudi ga maze i nose mu vodu, svatko tko prođe zastane i cvrkuće nad njim. Razmišljam bi li tako cvrkutali i nadmenom ako legnem na cestu, jedno je sigurno, mazili me sigurno ne bi.

Iz razmišljanja me prenulo škripanje guma crnog audija azerbejdžanskih tablica, divljak se zapeljo na pločnik, tik ispred ulaza dućana. Da se zna da je stigao. Dva dečka i dvije djevojke izlaze iz auta s kapama i torbicama „Luj Vitona“. Izgledaju kao karikature i da, nije samo kod nas, karikatura ima svugdje. Promatram besramne poglede prolaznika i u daljini primjećujem plavu valovitu kosu koja se presijava na suncu.

Približava se sporim korakom i nježno okreće glavu lijevo-desno, kako prilazi opažam nevjericu u njezinim očima. Blago se osmjehne, koliko je potrebno, bez pretjeranog pokazivanja emocija. Zabljesne me sjećanje na vodičku u Moskvi kada je rekla „Nikad dovoljno opreza. Ovdje i zidovi imaju uši.“, iako se smijala njezine oči odavale su nemir. Djeluje odsutno i tužno, kao da ne vjeruje svojim očima, a kada su moja pluća osjetila pofureni zrak napokon sam pitala je li sve uredu. – Ovdje je sve tako tužno. – izgovara i s gorčinom dodaje – I ružno. 

Hodamo do kafića kojeg sam zamijetila par sati ranije na turi. Šta ćeš, padam na cvijeće, zelenilo, umjetnost i drugačije. Sjedimo u prirodnom hladu, džaba, osjećam kapljice znoja kako klize niz potkoljenice. Uzimam maramicu i brišem kapljice s čela, džaba, u sekundi kreću nove. Pogledam nju i pomislim je li ona s drugog planeta jer se ne znoji. Sjedi uspravno i mirno, gotovo nepomično, možda bi netko iz daljine pomislio da sjedim s porculanskom lutkicom.

Postavlja mi pitanje za pitanjem kao dijete koje otkriva svijet i zanima ga tisuću zašto i tisuću kako. Na izlomljenom ruskom pričam o Parizu i Veneciji, o pustinji i moru, o nekim dalekim i zaboravljenim narodima. Sa svakim novim pitanjem, znojim se još više i razgovor me počinje umarati. Sve ju zanima i shvaćam kako je očekivala svjetla Pariza, a dobila je daske na prozorima. S čežnjom u glasu govori mi kako joj za mnoštvo zemalja potrebna viza, čekanje i pozamašan iznos rubalja. Na kraju priče svi smo ljudi, samo su neki malo više, odnosno, malo manje ljudi. Možda je tome zato jer čovjek nema neprijatelja, osim samog sebe…

Na večernjoj walking turi pridružuje mi se vesela družina. Kasnije na piću, mijenjam plan putovanja i sljedeće jutro započinje neočekivana avantura. Uzimam naprtnjaču, a učiteljica ruskog jezika plavih očiju maše mi dok joj pramen plave kose zaklanja lice. Kad malo bolje razmislim, zaboravila sam joj ime.

Nakon molitve natiskali smo se u maleni bijeli kombi i krenuli. Gruzijski šoferi posebna su vrsta bića, a izjavu „Život na rubu“ prihvatili su kao svoje životno i profesionalno načelo. U jednom trenu gledaš u svjetla kamiona, u drugom u bliski susret s kravom i uvijek završi skretanjem u stranu, u zadnju sekundu. Jednom riječju, srčeko na aparatima.

Foto: Unsplash, Pixabay,  Autor