Veljača iz osobne perspektive: Mjesec promatranja i učenja

Sjedim i gledam more, a radni dan je, ali meni ne. Hej, napravila sam nešto što mi je bilo nezamislivo. Uzela sam godišnji, u veljači! Ja, uplašena od sustava i dijete sazdano od pravila! Da, otišla sam na more, zapravo nije bitno kamo, nego otišla sam. Lagani povjetarac, sunce napokon sija, Nina Badrić sjedi dva stola od mene, a ja pijem kavu na radni dan i gledam more. Ovo je moja veljača iz osobne perspektive.

Veljača. Mjesec ljubavi, strasti, senzualnosti i crvenih ruža, no meni je ova veljača s neba pa u rebra. Ali hej, mogla je biti gora. Ovako me samo do pola izula iz cipela. Kako najbolje opisati veljaču, kao jelo koje probaš i s prvim zalogajem lice postaje Vrisak Andy Warhola, a koža se otapa i otpada. S drugim zalogajem, hmh, pitaš se je li to klinčić ili muškatni oraščić, ali znala bi da je jedno ili drugo jer ih ne voliš, s trećim istražuješ rapsodiju okusa.

Ljudi vole dramu. Ne onu tihu, unutarnju, koju nosiš u želucu dok si na lošem spoju i piješ previše vina. Ne, ljudi vole pravu dramu: krvavu, raskomadanu, nasjeckanu na komadiće i posluženu sa suzama i narikačama „Jao, Bože, zašto ja? Jao, Bože, zašto oni, pa to su dobri ljudi?“. Kada je sve na rubu pucanja, lete tanjuri, a ton lomi čaše. Drama je poznato tlo, bez nje nema Života. Međutim, istina je da su tihi trenuci, kad promatraš sebe dok ti misli skaču kao kokice u loncu, vrhunski reality show. Zamisli, ti si tekstopisac, narator, scenograf redatelj i publika pa zar to nije impresivno?

Mjesec u kojem je sve drugačije

Veljača se potrudila biti posebna, mislim ipak je mjesec ljubavi pa se i ona potrudila biti ljubavna, znaš već, ljubav prema sebi i to. Za početak broj na vagi povećao se za jedan broj. Dakle, buka u glavi, rupa bez dna u želucu. Jedem, a sita sam. Jedem, a nisam gladna. Bezuspješni pokušaji ispunjavanja nečega što nema ni dno ni početak. Zanimljivo je koliko je emocionalno jedenje povezano sa užitkom i sexom, ali to je neka druga tema…

Naravno, broj na vagi ne prolazi bez kazne. Ponekad, kao da je Život kazna s više kazne, ne želim zvučati patetično, ali zaboravljamo stati i vidjeti razlog, a hranimo se patetikom i kaznom. Stvarno smiješno, kao da Život možeš izbalansirati s par kalorija i par vježbi i savršeno ravna vaga. Ha-ha, zamalo! Dakle, kazana je glasila: „Vježbaj više, pi*ka ti materina.“. Bitno je vratiti kontrolu, kao da će kažnjavanje vratiti kontrolu. Zajebano uvjerenje, za sve koji ga imaju.

Život, s druge strane, mudro sjedi, sklapa prste i čeka. Mudri starac s dugom kosom i bradom sjedi na vrhu planine. Miran je sa osmijehom na usnama i prati svaki moj udisaj, svako moje slovo. Djeluje istovremeno nježno i hrabro. Ako  duže gledam nisam sigurna je li starac, mlada žena, ovozemsljskog obilka ili je li bitno kako zamišljaš Život? U jednom trenu podiže ruke, a njegove visoko podugnute ruke, njihov su znak. „Vrijeme je za lekciju“, reče mudri starac „Vukovi, okružite ju i budite njezina snaga. Oblaci, neka umorno tijelo na vama odmori i pružite joj mekoću. Ptice pjevajte joj od jutra do mraka, neka ju obgrli vaš nježni pjev.“, reče i pokloni im se. Dok Sveto trojstvo silazi niz planinu, mudri starac prinese lulu ustima i reče „Neka tako bude. Neka tako biva.“.

Veljača iz osobne perspektive i lekcije

Još jedan dan i još jedna srijeda. 9:00 sati. Zvoni mobitel. Pogledam broj, uh, osoba od koje mi se želudac stisne, moj veliki triger. I BAM. Samo odjednom, kao ugraganom donešen, bezdan. Događaj koji diže sav mulj iz podsvijesti. Minute prolaze i u 12:00 shvaćam, upala sam u krug nemoći. Odrasla sam osoba, ali taj osjećaj bespomoćnosti, to je nešto drugo. U 12:00 osjećam malu djevojčicu koja je prestravljena i gledam odraslu sebe i shvaćam najprije meni treba pomoć da bi se mogla vratiti u ovaj današnji svijet i zagrliti svoje ranjene dijelove, odnosno biti sebi podrška. Uzimam mobitel i pišem poruku, a podrška mi stiže…

U 21:00 govorim sebi „OK, sve se događa s razlogom. Promatraj što se dogodilo i što će se događati u narednim danima.“. Starac na vrhu planine zadovoljno kimne glavom i nasmije se „To je i bio cilj.“. Ostala sam iznenađena obrascima koje sam spoznala u narednim danima, koliko su intenzivni i koliko daleko mogu ići. Bili su to dani u kojima sam jako slušala tijelo: više vitamina C, više proteina, tople kupke, udobna odjeća, puno masaža. Moja kreativa, nula bodova, pokušavala sam, ali niti je izgledalo niti je zvučalo. Nisam popravljala, nisam analizirala, samo sam promatrala i pisala dnevnik. Neki zapisi su smiješni, neki teški kao kamen, ali svi su moji. I kad ih pročitam, osjećam se lakše, kao da sam ostavila nešto na papiru umjesto da nosim u sebi.

U svemu tome gledam ljude oko sebe. Ne događaju se samo meni ovakvi dani, svima nam se događaju i stvarno se pitam, dovraga, razmišljaju li ljudi? Pričaju li ljudi sa sobom? Iskren razgovor u kojem nema algoritma i ne možeš se zavaravati ili sami sebi prodaju priče pa zaborave tko su. Klikću „next level“ kao u nekoj igrici, sakupljaju poene, prolaze checkpointove, nikad ne stanu i promisle što zapravo rade i zašto. Pitaš li se, zašto mi se opet dogodio taj događaj, zašto me ta osoba izluđuje, zašto ne mogu ovo reći i priznati, zašto ovo popravljam, zašto mi ovo ne ide…

Ponekad mislim možda im je lakše živjeti na autopilotu. Možda ne žele znati odgovore na pitanja koja ih mogu razbucati iznutra. Možda se boje tišina između misli. Jednom kad se zapitaš, jednom kad prijeđeš na ovu stranu, novi put i novi Život je ispred tebe!

Promatranje bez osude: najvrjednija praksa

Kada se um smiri tada tijelo preuzme show. Umor. Glavobolja. Nesnosna glad. Ili potpuni gubitak apetita. Tuga bez razloga. Ili bijes. Možda trčiš kao Forrest Gump, a možda gledaš Brak na prvu dok pokušavaš shvatiti gdje si točno skrenuo s puta. Emocionalni vlak smrti je najbolji opis! Nešto kao žena u pms-u, elem, a zbog ovoga će me prozvati feministkinje.

Ali sve što se dogodilo bilo je korisno. Kroz te sitne trenutke shvatila sam nešto važno: ponekad je dovoljno samo promatrati. Bez popravaka, bez dijagnoza, bez velikih drama. Pogledaš što si skuhao. Okusiš. Možda nije savršeno. Ali tvoje je.

I dok veljača odlazi, a ožujak i proljeće dolaze, dižem čašu za iskrene razgovore sa sobom. Za još jedan mjesec u kojem ćemo, ako ništa drugo, zastati na trenutak i pitati se: „Gdje idem? I zašto?“

Ovo je bila veljača iz osobne perspektive, a kakva je bila tvoja? Je li te naučila stati i promatrati ili ste plesali i ljubovali? Čitamo se idući mjesec, a ako već nisi, predlažem ti vođenje dnevničkih zapisa jer ćeš upoznati sebe na jednoj novoj razini.