Odustajanje od edukacije otvorilo je vrata slobodi i životu

Prošao je ožujak i prošlo je mjesec dana od jedne od težih odluka. Naime, davnih dana upisala sam fakultet koji me nije zanimao. Servirala sam sebi skroz logično objašnjenje za taj odabir: dobro je za budućnost, a ja sam ozbiljna, savjesna i razmišljam o budućnosti. Malo je to ironično, obzirom na odabir ekonomije, koja je prvi izbor većini ljudi koji ne znaju što bi, ali bi papir. Osim moje ozbiljnosti i savjesnosti, fakultet se morao upisati jer je to jedini znak uspjeha. Doduše, njihovog, ali ne i mog, no to sam shvatila dvadeset godina kasnije kada me ponovno snašlo odustajanje od edukacije.

S diplomom u rukama svi problemi su riješeni i sva vrata su ti otvorena. Bože, da mi je ući u tijek njihovih misli i razumijeti kako i zašto su došli do ovih zaključaka. Ponekad mi se čini da su previše gledali “U registraturi” i poistovjetili se s Ivicom Kičmanovićem. Može seljak iz sela, ali neće selo iz seljaka, istina, osjećaj manje vrijednosti ne nestaje kada napustiš selo, dapače, samo se povećava.

Na trećoj godini se sjećam želudca koji me bolio od brojeva i riječi koje mi ništa nisu značile. Htjela sam odustati, nije me zanimalo, nisam osjećala ništa i bila sam prazna. I najgore, bilo mi je svejedno! Bila sam rastrgana između svojih želja i svoje lažne ozbiljnosti koja je plod njihovih pravila i zahtjeva koja nisam uspijevala ispuniti. Koliko god se trudila, oni bi blago okrenuli glavu od mene, za centimetar se podignuli u zrak i pogledali me s visoka uz riječi “Sljedeći put se više potrudi. Ja znam bolje od tebe i ja znam što je najbolje za tebe. Ne valja, napravi opet.”…

Treća godina kao simbol unutarnjeg pucanja

Misao, a kamoli djelo, odustajanje od edukacije dočekano je s noževima, bajunetama, narikačama i najdražom ulogom iz te okoline, ulogom žrtve. “Odustati od faksa je sramota. Pa što će ljudi reći? Zna se kakvi ljudi mijenjaju fakultete, oni od kojih nikada ništa neće biti! Toliko žrtve sam podnijela da bi ti mogla na fakultet…” Završila sam faks i pet godina kasnije krenula putem psihologije i psihoterapije.

Malo po malo zavede te taj svijet jer počneš učiti, istraživati, na neki način postaneš sam sebi pokusni kunić. Korak po korak i ušla sam u svijet edukacije za psihoterapeute i čvrsto vjerovala da je to moj put. Hmh, danas kad se osvrnem na to doba, nije baš bilo tako. Moj ranjeni dio koji vapi za pomoći, ali istovremeno ju odbija pa prezentira kako će pomoći drugima jer drugima treba pomoć, taj dio je htio raditi s traumom. No, drugi dio mene se probudio na već simboličnoj trećoj godini i počeo postavljati pitanja.

Do pete godine pitanje “Je li ovo za mene?”, počelo je biti sve glasnije, a onda je odgovor izletio kao eruptivni vulkan “Ovakav način rada nije za mene, svaka nova supervizija mi utrobu tupim nožem reže”. Nakon toliko truda, vremena, isplakanih suza, smijeha (ne bi čovjek vjerovao, ali ima i smijeha tamo),  srijeda, petka, subota i nedjelja i novaca (a puno je to novaca). I taman kad sam na kraju, skoro pa na dohvat tog jebenog papira, zvanog diploma, ja kažem “NE”. Kažem “NE” koje nisam smjela reći jebenom Ekonomskom fakultetu i jebenoj diplomi koja čuči u jebenom tuljcu u kutu djevojačke sobe. Papir kojeg sam dugo mrzila, ali nije do papira, do svega ispod je…

Zamisli, životnu ironiju, ne odustaneš od nečeg što jedan promil tebe ne osjeća, ali odustaneš od onog za što svaka stanica tvog tijela živi. Samo ne u tom obliku i ne na taj način! Čudesnog li Života!

Odustajanje od edukacije i podizanje strahova

Ožujak je prošao u noćnoj mori koja je izronila iz naftalina i presjekla me s riječima “A gde je papir?”. Eto, to je rad na sebi, taman kad pomisliš “Riješeno je. Napokon sam se zauzela za sebe, slušala sebe, postavila granicu…”, odlomi se novi komad sante leda i ispliva na površinu. I kreće novo istraživanje i novo upoznavanje sebe. Zato je ovaj rad intrigantan i predivan jer svaki put gledaš u sebe iz druge perspektive i suočavaš se s onim što ti je u tom trenu najpotrebnije.

Dakle, papir! “Kako ćeš bez tog jebenog papira? Tko će te slušati? Kako ćeš raditi, pokrenuti, stvarati, kreirati? Ljudi slušaju samo one s papirom…”, odzvanjalo je mojim umom. Ljudi slušaju sve i svakoga! One koji im serviraju najbezbolnija “rješenja” za njihove probleme, samo da prođe, da ne osjete i ne razmišljaju. Njih koji im obećavaju rješavanje trauma uz grgljanje eteričnog ulja na pun mjesec. Slušaju i one koji obećavaju neviđene financijske dobitke i ekstremno skidanje kilograma ako se okreneš tri puta u desno ako si komunjara, u lijevo ako si ustaša, pozdraviš sunce i laješ na mjesec.

A slušaju i ljude kao što sam i ja. Ja ne nudim recepte za brze popravke i autentičnost, ali sam uz tebe, tvoj sam tihi i glasni suputnik dok otkrivaš svoju autentičnost i upoznaješ sebe. Svakom terapeutu teško pada rastanak, kada toliko godina provedete skupa i pratiš osobu koja izranja iz sebe, a vaši sastanci postanu i tvoja terapija. Tako i ja znam da ćemo se družiti do neke točke, pružiti ću ti podršku i zagrljaj. Zajedno ćemo se smijati i plakati. Zajedno ćemo slaviti i tugovati. Zajedno ćemo rasti i rastati se. Zajedno…

Gledat ću te dok otkrivaš svoju snagu, a krv teče tvojim žilama. Žile se napinju na vratu jer se budi Život u tebi. Snagu vuka koju prepoznaješ i polako mijenjaš svoje obrasce. Ostavljaš kožu koju su ti nametnuli i navlačiš novu, svoju kožu. Zbunjeno i oprezno koračaš u njoj, stišće te i razmišljaš da ju skineš i navučeš onu staru, poderanu, ispranu, ali ne odustaješ. Oprezno koračaš, dok jednog jutra ne podigneš visoko glavu, pozdraviš sunce i zalaješ na mjesec, iz srca i duše. Okreneš se njima koji nisu vjerovali u tebi, pokažeš im svoju novu kožu i srednji prst radi dramatike, okreneš im leđa i odeš…

Sloboda i izbor su moć

Međutim, osim papira izronila je još jedna noćna mora “A što ću sada raditi? A što sada?”. Koliko je veljača bila pretrpana rasporedom, toliko je ožujak bio prazan. Doduše, najveći razlog je tijelo. Tijelo je boljelo, tijelo je reklo “Sad je dosta. Ne želim više juriti.”. Tako je ožujak prošao u masažama, odmaranju, hrani koja grije, laganim šetnjama kad je tijelo dozvolilo. Ožujak je prošao u skupljanju sebe jer veljača je donijela donošenje velike odluke i triger događaj iz prošlog teksta što je raspršilo moj živčani sustav.

Nemoj propustiti tekst Veljača iz osobne perspektive: Mjesec promatranja i učenja

Neovisno o tvojoj svjesnosti i prisutnosti, sve što se događa oko tebe utječe na tvoj živčani sustav. Istina je da živčani sustav čak i kada se događaju pozitivne promjene doživljava ih kao opasnost. Um razumije i opušten je, međutim tijelo ulazi u svoje obrane i reagira kao da dolazi rat, posljedično se odvija tvoj obrazac obrana fight, flight, freez. I potrebno je vrijeme za tu promjenu. Vrijeme i puno strpljenja! I tužno mi je jer nas nitko o ovome nije učio, a to nam je jedna od osnovnih potreba za život. Ljudi su toliko opsjednuti s normalnošću i stavljanja u okvire “normalnog”, a da ni sami ne znaju što je normalno. Netko je rekao, a ako je netko rekao, mora da je tako, mora da je normalno…

I nije mi bilo jasno što me snašlo do situacije kada mi je jedna osoba rekla “Odjednom imaš toliko slobodnog vremena ispred sebe, istražuj kako ga možeš provesti.”. U tom trenu mi je postalo jasno, toliko smo ukalupljeni moranjem, jurenjem, stavljanja kvačica da u trenu kada   imaš vrijeme na dlanu, nije ti jasno i ne razumiješ. Jer spoznaja “imam izbor” izbezumljuje! Znam, zvuči glupo i možda nema smisla, ali tko si ti kada nema moranja? Tko si ti kada nema pravila i pravilnosti koje moraš slijediti? Tko si ti?

I tako je protekao ožujak, u jebenom papiru, tijelu koje se raspalo i sastavilo i izbezumljenosti od izbora. Nije loše, ako gledaš iz nove perspektive. A perspektiva je sve. Taj osjećaj kada sam sebe pitaš “Što mi treba? Što bi mi odgovaralo? Što ću sada napraviti za sebe?”. I znaš što, jebeno je dobar osjećaj kad znaš da si tu, uz sebe. I znaš, ako zagusti, nećeš pobjeći, nego ćeš prvi biti tu i pomoći sam sebi.

A sad travanj, let’s go, veseli me vidjeti što donosi travanj…